KARDINAL FRANJO KUHARIĆ
Budući zagrebački nadbiskup i kardinal Svete Rimske Crkve,
vlč. Franjo Kuharić, upravitelj je župe Sv. Martina od rujna 1946. Odlukom
od 28. kolovoza 1946. godine, nadbiskup Stepinac ga postavlja upraviteljem župe
Rakov Potok i Pavučnjak. Službu je nastupio 4 dana kasnije, tj. 1. rujna.
Nakon nekoliko dana boravka u novoj župi, ubijen je 12. rujna Pavao Bedenik,
tada njegov susjedni župnik. Tada vlč. Kuharić postaje upraviteljem župe
Sv. Martin. U početku je boravio u Rakovu Potoku, a u Sv. Martin je dolazio
samo služiti sv. mise i predavati vjeronauk. To je trajalo do 22. veljače
1947. godine kada su ga pokušali ubiti. Tada se povukao na nekoliko dana u Zagreb,
pa je preko Sv. Nedelje, koja mu je također na nekoliko tjedana povjerena
radi pastirske skrbi, povremeno dolazio u Sv. Martin i Rakov Potok. U
Sv. Martinu i Rakovu Potoku vlč. Franjo Kuharić je ostao do studenog 1957.
godine. Ovdje iznosim njegova sjećanja na ta vremena.
"Božanska je Providnost i mene kroz neko vrijeme smjestila pod Okić. Proživio sam u tom kraju punih 11 godina kao župnik župa: Rakov Potok i Sv. Martin pod Okićem, a kratko vrijeme upravljao sam i župom Sv. Marije Okićke! Naziva se i Okićka Sv. Marija. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac želio je južni dio župa pod Okićem duhovno obnoviti i vjerski uzdići tako da je osnovao nove župe: Rakov Potok, Pavučnjak, Klinča Selo. Učinio je to 1945. godine. Ni Pavučnjak ni Klinča Selo nisu imali nikakve kapele pa se nije moglo odmah organizirati župni život u svakoj toj novoj župi. Jedino u Rakovu Potoku bila je trošna crkvica Presvetog Srca Isusova, tu je bilo središte pastoralnog rada. Nadbiskup je upravu tih novih župa povjerio isusovcu o. Mati Joviću. On se nastanio u staroj, dosta prostranoj kući u središtu mjesta. U toj je kući bila smještena i milicija nove komunističke vlasti, bila je i jedna učionica, bio je stan i za jednu obitelj. Vlasnice su bile dvije udovice: svekrva i snaha. Bila je to kuća Mavračićevih u kojoj se našla i jedna sobica za svećenika. Tu se nastanio o. Jović, ali ostao je samo godinu dana.
Ja sam bio kapelan u Hrvatskom Zagorju, u župi
Radoboj, od 1. studenoga 1945. do 31. kolovoza 1946. godine. Kad sam u kolovozu te
godine došao u Zagreb na kapelanski ispit, nadbiskup Stepinac me je pozvao
k sebi na razgovor. Kazao mi je da me kani premjestiti iz Radoboja i želi
mi povjeriti upravu novih župa sa središtem u Rakovu Potoku. Opisao mi
je situaciju te župe, duhovnu i materijalnu. Sve je bilo veoma skromno.
Komunisti toga područja bili su veoma "revni" u svojoj ideologiji
i oštri u svojoj novoj vlasti, pa nisu obećavali ni Crkvi ugodno vrijeme. Kazao
mi je: "To je mali Staljingrad!" Nisam se ni za trenutak kolebao
da prihvatim premještaj i tu situaciju. Kad smo bili ređeni za svećenika
15. srpnja 1945. i kad su dolazile vijesti o ubijenim svećenicima, o
"križnom putu", o progonima istaknutih vjernika i Hrvata, pod
dojmom tih tragičnih zbivanja nadbiskup nam je kazao kod objeda: "Šaljem
vas u krvavu kupelj!" Bilo nas je 15 dijecezanskih mladomisnika i
7 redovničkih. Nismo imali iluzija. Računali smo sa stvarnošću i bili
smo, milošću Božjom, raspoloženi položiti i život za Evanđelje, za Isusa
Krista i Crkvu. Bili smo svjesni da naš svećenički poziv znači najbolje
služenje i dobrobiti hrvatskog naroda. Nipošto nismo bili ni zbunjeni
ni malodušni zbog toga što su nas novine proglašavale kao "narodne
neprijatelje". Bili smo mladi, oduševljeni za Božju stvar i išli
smo bez pogovora kamo nas se slalo. Nijedan moj kolega ređenik 1945. godine nije
iznevjerio nade koju je u nas polagao naš nadbiskup!
Tako sam 1. rujna 1946. godine nastupio kao upravitelj novih župa u Rakovu Potoku, u tom "Malom Staljingradu"! Par dana nakon moga dolaska u Rakov Potok posjetio me je župnik iz Sv.Martina pod Okićem, velečasni Pavao Bedenik. Bio je također mladi svećenik, vjeran i revan, koji je zbog progona u jednoj slavonskoj župi bio premješten u Sv. Martin. Dogovorili smo se da mu slijedeći tjedan uzvratim posjet. Odredili smo i dan. Međutim, počelo se ostvarivati iskustvo "krvave kupelji". Ujutro onog dana kad sam trebao ići u Sv. Martin stigla je vijest da je župnik Pavao Bedenik prošle večeri ubijen pred župnim stanom u prisutnosti nekih žena koje su kuhale pekmez na dvorištu! Ubijen je iz lovačke puške iza ugla župnog dvora. Ispod moje sobice stanovala je milicija. Čuo sam neku veselu viku. Zaključio sam da je to odjek žalosne vijesti iz Sv. Martina pod Okićem.
Biciklom sam odmah otišao u Brezovicu dekanu preč. Adolfu Dušiću i obavijestio ga o ubojstvu župnika. On mi je kazao da preuzmem upravu župe, da odem u Sv. Martin i provodim što je potrebno za pokop ubijenog svećenika. Kasno poslije podne pošao sam u Sv. Martin, prvi put, kroz Brezinu u kojoj se uvijek mogla očekivati neka zasjeda zbog šumskog područja. Kad sam ugledao kapelu sv. Roka na Galgovu, mislio sam da je to Sv. Martin, ali sam se morao spustiti strmim putem u dolinu koja mi je tada bila tjeskobno mračna. Našao sam u kući mrtvoga svećenika, a na ulazu u kuću službenik OZNE je ispitivao gospođu Tomljenović koja je sa svojim mužem, sucem u mirovini, bila sklonjena kod župnika i vodila mu kućanstvo. OZNA je, pretpostavljam, znala tko je ubio župnika i zašto, ali je "tražila" počinioce sumnjajući u župnikovo poštenje. Dakako, počinioci nisu nikada pronađeni.
Obavili smo oproštaj u župnoj crkvi Sv. Martina uz sudjelovanje velikog
broja vjernika. Sprovodna povorka ispratila je mrtvo tijelo ubijenog župnika
do Križa ispod Konščice, a onda su ga njegova braća odvezla u rodnu župu
Petrijanec. Tako sam postao upraviteljem župe Sv. Martina.
Svake nedjelje ujutro dolazio sam iz Rakova
Potoka biciklom ili pješice u Sv. Martin gdje sam slavio Misu u 9 sati.
Poslije Mise vraćao bih se u Rakov Potok za poldanju Misu. Drago mi je
bilo vidjeti da su Misi u Sv. Martinu prisustvovali u priličnom broju
muškarci koji su vodili i pjevanje. U tome se sa svojom obitelji isticao
Ivan Razum iz Konščice.
Tih je dana bio zatvoren zagrebački Nadbiskup, sada Sluga Božji, Alojzije Stepinac. Posjetio sam svoga susjeda župnika u Sv. Nedjelji. Bio je to velečasni Pavao Srketić, koji je, zapravo, mene slao u Sjemenište 1931. kao župnik u Krašiću. On mi je i propovijedao na mladoj Misi u Pribiću 19. kolovoza 1945. godine. Bio je posebno ljubazan i drag svećenik, duboko pobožan. Bio mi je ispovjednik. Dan prije zatvoren je Nadbiskup. Vraćajući se iz Sv. Nedjelje biciklom prema Kalinovici, dostigao me je, također na biciklu, komandir milicije iz Rakova Potoka, Stanko. Vozili smo usporedo. Pitao me je: "Što ima nova?" - Odgovorio sam: "Ne znam!" - Tada me je zapitao: "A što kaže narod da je uhapšen Stepinac?" - Kazao sam: "Svaki si svoje misli!" - Tada zapita: "A što vi mislite?" - Odgovorio sam: "Mislim da nije kriv; on je nevin!" - Tada mi reče: "Kako to da ne uhapse mene ili vas, ako se hapsi nekrive ljude?" - Odgovorio sam: "Nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu!"
Mislim da je i to bilo razlogom organiziranog atentata na moj život, koji je pokušan 22. veljače 1947. navečer! Bila je subota. Snijeg se otapao. Nije bilo moguće ići biciklom. Te subote sam učinio izuzetak; mjesto da idem ujutro u nedjelju u Sv. Martin, otišao sam te subote kasno poslije podne. Kako nisam imao mjesta u župnom dvoru, zauzetom za druge svrhe, prespavao bih kod obitelji Luje Holetića i njegova brata. Kod njih su se poslije ubojstva župnikova smjestili i Tomljenovići.
Odslužio sam sv. Misu u 9 sati i krenuo pješice za Rakov Potok (5 km). Kad sam se uspeo na Galgovo, čekao me je zvonar iz Rakova Potoka, Dragutin Slunjski. Dao mi je znak da zaostanem jer sam išao s ljudima. Kazao mi je: "Da ste bili sinoć kod kuće, bili biste ubijeni!" Ispričao mi je što je bilo. Tražili su me najprije u kući moga stana, onda kod Težakovih (Vladimir), onda kod Garašićevih. Kod Garašićevih su pucali u psa. Dobio je tri metka, ali je preživio. Vratili su se natrag u kuću. Neko su vrijeme čekali, a onda su provalili u moju sobu. Razbili su raspelo, teško oštetili kalež, strgali pokaznicu, odnijeli svu moju odjeću (reverendu, odijela, kaput). Znalo se odmah tko je bio glavni izvršitelj. S njim sam koju godinu poslije razgovarao kad sam ga vjenčao. Sve sam mu oprostio i kazao mu da znam sve! OZNA nije znala ono što je znala cijela župa.
Tada nisam išao u Rakov Potok nego sam još poslije podne obavio jedno vjenčanje u Sv. Martinu, a onda preko Sv. Nedjelje otišao u Zagreb k svome bratu Mati. Do Sv. Nedjelje po blatnoj cesti, raskvašenoj rastopljenim snijegom, odvezao me kolima Milan Golubić. U ponedjeljak sam se javio biskupu Lachu i kazao mu što se dogodilo. On mi je kazao: "Ne možemo se povlačiti". Shvatio sam i odlučio vratiti se u župu, dogodilo se što mu drago. U utorak sam sam s bratom otišao u Rakov Potok. Uzeli smo taksi. Otišao sam na miliciju, koja se već prije iselila u drugu kuću, malo bliže crkvi, i zatražio da mi otpečate sobu jer su je nakon provale zapečatili. Učinili su to. Našao sam papir i pustoš. Na papiru je pisalo nezgrapnim rukopisom: "Druže pope, makni se što prije jer će te magla pojesti!" Taj mi je papir zadržala OZNA u svrhu "istrage". Doznao sam da je milicija dala oružje napadačima. Ispitivali su me na miliciji da li na nekoga sumnjam? Kazao sam da nisam nikome ništa nažao učinio, pa nema nitko razloga da me napada! Znao sam, ne samo sumnjao, ali da sam kazao ime i prezime počinitelja, ljudi se ne bi usudili svjedočiti, i ja bih bio najvjerojatnije optužen da klevećem "najboljega od najboljih". Tako je pisalo na plakatu prije glasovanja za tu osobu. Dok su mene ispitivali, dotrčao je netko s viješću da je šofer taksija u Babićevoj gostionici pričao jedan politički vic. Sad je bila to važna tema za istraživače. Ipak smo se vratili u Zagreb.
Kazao sam biskupu Lachu da mi dade dekret za
sve župe toga kraja, ako ostanu bez svećenika. U subotu sam preko Sv.
Nedjelje pošao u Rakov Potok ili Sv. Martin, kako bude moguće. Izvidit
ću u Sv. Nedjelji. Kad sam stigao u župni dvor u Sv. Nedjelji, prestrašeni
ukućani (župnikova sestra) rekoše mi da je sinoć bio napad na župni dvor.
Kod župnika Srketića boravio je još svećenik Bešenić. Napadači su provalili
već u prizemlje. Svećenici su s prvog kata dozivali u pomoć. U mjestu
su se počela paliti svjetla, pa su se napadači povukli i izvana su pucali
u kuću te otišli. Župnik i svečenik Bešenić su toga jutra otišli u Zagreb.
Tada sam ostao u Sv. Nedjelji i slavio Misu i vratio se opet u Zagreb.
Konačno se odlučih iz baze u Sv. Nedjelji "zaletavati" u svoje
područje. Spavao sam neko vrijeme kod nekih obitelji kojima sam dolazio
u sjeni mraka. Bile su to obitelji: Holetić Lujo i Ignac u Sv.Martinu,
Josip Žitković i Milan Bašić u Molvicama, Ivan Razum u Konščici, Dragutin
Slunjski u Rakovu Potoku i Stjepan Garašić kraj crkve u Rakovu Potoku.
Iz kuće u kojoj sam stanovao mjesne su mi vlasti dale otkaz stana. Svi
su službeni dokumenti imali pozdrav: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!"
Dokument, kojim mi je otkazan stan, završavao je pozdravom: "S Titom
u bolji život!" Prilična ironija.
Konačno mi je Ivan Razum ponudio da se stalno nastanim kod njega. Imao je dvije kuće. U jednoj je stanovala njegova obitelj, a u drugoj, zidanoj katnici, spavao je domaćin. U kući je bilo tajno sklonište za slučaj napada na kuću. Tako sam se nastanio kod obitelji Razum od proljeća 1947. do ljeta 1955. godine kad sam uspio u župnom dvoru u Sv. Martinu smjestiti se u dvosobni stan s nećakinjom Anom, a poslije sa sestrom Maricom. Zahvalan sam za gostoprimstvo Razumovih! Zahvalan sam svim hrabrim obiteljima i vjernicima koji su mi pružali utočište i davali podršku. Bili su pripravni sa svećenikom trpjeti!
Kad su od komunističke vlasti bili protjerani trapisti iz svoga samostana "Marija Zvijezda" kraj Banjaluke, u zagrebačku Nadbiskupiju je došao o. Lovro (Mato) Galić. Dana 15.srpnja1945.u zagrebačkoj su katedrali s nama ređena i trojica trapista. Među njima je bio Galić. Vlč. Lovro Galić dao se na raspolaganje zagrebačkoj Nadbiskupiji. Nakon smrti starog župnika u Okićkoj Sv. Mariji, u župu je došao za upravitelja vlč. Lovro Galić. Tako smo se našli kao susjedi! On je počeo podizati župu vjerski i duhovno. Na Veliku subotu, 8. travnja 1950. godine bila je veoma uspjela uskrsna procesija. Na uskrsni ponedjeljak, 10. travnja 1950. poslije podne izvršen je na njega napad u župnom dvoru. Bio je u kuhinji sa svojom majkom, sa sestrom i dvojicom župljana. Došla su dvojica ljudi odmah s vratiju jedan reče: "U ime zakona uhapšeni ste!" Odmah je pucao! Župnik je bio pogođen u trbuh i pao. Napadač je opalio drugi metak prema glavi ranjenika, ali je promašio. Metak je okrznuo nogu župnikove majke. Napadači su se povukli, a jedan hrabri župljanin iz susjedstva odvezao je župnika u bolnicu u Karlovac, gdje je bio operiran. Život mu je spašen, i sada je župnik u župi Sv. Marija na Muri u Međimurju. Napadači su bili poznati i samo simbolično suđeni!
Tako je moja pastoralna odgovornost bila protegnuta i na župu Okićke sv. Marije. Imao sam područje od Zdenčine do Terihajskog brijega i Poljanice, od Male Gorice i raskršća Rakov Potok, Sv. Nedjelja, Stupnik do Golog Vrha i Orešja. Svladavao sam prostor biciklom i pješice. Vjeronauk u crkvama i kapelama, posjet bolesnika, služenje Misa nedjeljom u svakoj župi, sprovodi... Svaki dan sam bio u pokretu, bez obzira na to kakvo je bilo vrijeme. Kad nije bicikl mogao nositi mene zbog lošeg puta, blata, snijega, nosio sam ja njega. Hvala Bogu, služilo me zdravlje i dobro raspoloženje, optimizam i kršćanska nada.
Od jeseni 1946. do proljeća 1947. godine mogao sam
imati vjeronauk u školama. Tada mi je i to bilo zabranjeno. Okupljao sam
djecu u crkvama i kapelama, a na Pavučnjaku jedno vrijeme čak i u šumi.
Župom Okićke Sv. Marije upravljao sam nešto oko godinu dana kad je upravu
župe preuzeo vlč. Branko Grulich, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije (Sarajevo).
Lijepo je radio, ali okolnosti u župi u ono vrijeme utjecale su na njega
da je zatražio premještaj i otišao u Hrvatsko Zagorje, u župu Margečan.
Opet sam upravljao jedno kraće vrijeme tom župom dok nije došao vlč. Serafin
Tvrtković, bivši bosanski franjevac.
Kad sam došao u Sv. Martin za upravitelja, posjet crkve nedjeljom bio je
relativno dobar u usporedbi s drugim župama toga područja, ali primanje
svetih sakramenata ispovijedi i Pričesti minimalno. Govorio sam da trebam
godišnje više velikih hostija za Mise nego malih za Pričest. Ipak je broj
narastao na oko pet tisuća sv. Pričesti godišnje. Veoma skromno bilo je
i u Rakovu Potoku i u Sv. Mariji.
Veliki pastoralni problem s kojim sam se suočio bio je nemar ukućana, a i ravnodušnost bolesnika, da prime u teškoj bolesti svete sakramente. Neki su se ispričavali praznovjernim strahom da bolesnik umre ako primi svete sakramente. Trebalo je razbijati taj strah i ustrajno uvjeravati o protivnom. Stvar se prilično popravila. Sjećam se jedne starice u Horvatima (Palijaši) kojoj sam podijelio svete sakramente svaki put kad joj je pozlilo. Tako je bilo i posljednji put. Ispovjedio sam je i pričestio, a onda sam joj kazao da ću joj dati sveto bolesničko pomazanje. Ona je kazala: "Ne bih sada primila!" - Pitao sam je: "Zašto?" Uvijek joj se stanje poboljšalo. Odgovorila je: "Baš zato! Sad si želim umrijeti!" Jedne subote pozvali su me jednoj bolesnici u Stankovo. Išao sam pješice preko brda i dolina i vratio se natrag u Sv. Martin. Još sam stanovao u Konščici. Kad sam se vratio u Sv. Martin, čekao me čovjek iz Stankova da dođem podijeliti svete sakramente jednom muškarcu. Obično smo zaključivali: ako muškarac traži sakramente, onda zaista nema odgađanja. I pošao sam natrag u Stankovo opet sat i pol pješke. Bolesnikova je kuća blizu kuće one bolesnice. Vratio sam se kući oko pola noći.
Pozvali su me jednom bolesniku u Horvate u nedjelju ujutro. Zima je bila. Treba imati Mise u dvije župe. Ipak sam odmah otišao da obavim posjet prije Misa. Pješice! Kad sam došao u kuću, bila je prisutna snaha. Izmolili smo uobičajene molitve. Kad sam rekao ženi da može izaći dok se bolesnik ispovijedi, bolesnik reče: "Neću se ja ispovijediti!" Kazao sam mu: "Vi se nećete ispovijediti, ali mi ćemo se porazgovoriti!" - "To hoću" - reče. I tako smo se razgovarali o njegovu životu. Vodio sam razgovor tako da se on mirno ispovijedao. Kad je razgovor svršio, kazao sam mu, smiješeći se: "Hoćete se ispovijediti?" - Odgovorio je: "Hoću!" - Kazao sam mu: "Vi ste se ispovijedili, a sada ćemo se pokajati, primiti sv. Pričest i sveto pomazanje." Sve je pobožno primio! Kad sam odlazio, kazao je: "Hvala, velečasni!" Otpremili su ga u bolnicu gdje je, pomiren s Bogom, umro. Isplatilo se pješačiti!
Bilo je i neuspjeha. Kad sam doznao za kojega bolesnika, u pretpostavci da me neće pozvati, nastojao sam ga nepozvan posjetiti. Tako sam posjetio i jednog starog prijeratnog komunista. Primio me je na razgovor bez otpora. Bio je prisutan jedan njegov susjed. Razgovarali smo o raznim stvarima, dakako i o vjeri. Priznao je da su Božje zapovijedi dobre, ali samo na ljudskoj razini. Kad sam mu spomenuo sv. ispovijedi vječni život, kazao je mahnuvši rukom: "Velečasni, nema ništa! Čovjek umire kao vol!" Nakon tri dana je umro. Ne znamo što Bog čini u duši u tim odsudnim posljednjim trenucima! Nadati se je da još kuca srce i savjest! Možda je moj posjet tom čovjeku bio poticaj da se u zadnji čas duša otvori Božjem milosrđu! Odbio me je i jedan starac koji se vratio iscrpljen iz komunističkog KPD-a. Kazao je: "Dajte mi mira! Da ima Boga, ne bi ovo sa mnom učinili!" Teški je to teološki problem o kojem se nije moglo s tim starcem razgovarati. A što su zli ljudi učinili sa Sinom Božjim na križu! A baš ta patnja je izvor oproštenja, vječnog spasenja!
U mojim župama uglavnom sva su djeca krštena.
Bilo je rijetkih izuzetaka. Razmjerno je bio nizak postotak obitelji koje
nisu primale blagoslov kuća. Malo je bilo onih koji nisu u crkvi sklapali
brak, ali svi su uključivali nedjelju u svadbovanje, što je bio mučan
problem. Svadba u selu znatno je smanjila te nedjelje i broj polaznika
Mise.
Bilo je utješnih vjerskih slavlja i očitovanja. Hodočašća na Mariju Bistricu
bila su lijepo posjećena. Lijep broj hodočasnika je pješačio. Uvijek sam
pratio pješake pješice. Imali smo jednu zgodu koju vrijedi spomenuti.
Vlasti su na razne načine nastojale otežati hodočašća da bi ih pomalo
ugasile. Ali to nije uspjelo. Dapače, ta su hodočašća u to vrijeme bila
još više produhovljena. U Mariji Bistrici je bilo zabranjeno trgovanje,
vrtuljci itd. To se proštenište oslobodilo od mnogih sadržaja koji samo
umanjuju pravi duh hodočašća.
Mi pješaci smo dolazili po velikoj žegi umorni poslije podne u svetište Majke Božje, ali smo bili radosni. Godine 1948. smo odlučili promijeniti program. Mjesto da krenemo rano ujutro, odlučili smo krenuti navečer u 8 sati računajući da čemo tako doći ranije u svetište i da ćemo izbjeći najveću žegu. Mislili smo manje pokornički, a više ljudski. Međutim, mala pokora nije izostala. Bilo nas je svih hodočasnika oko 200. Bilo je muževa, žena, mladih, čak i djece. Oko jedan sat iza ponoći stigli smo do Jakovlja. Zaustavili smo se za odmor. Tu je i kapela. Muškarci su uglavnom ostali na cesti. Ja sam se povukao pred kapelu. Bile su tu i neke hodočasnice. Došao je jedan čovjek i pitao: "Što vi tu radite?" - Odgovorio sam: "Odmaramo se!! - On je kazao: "Ne smijete tu biti!" - "Zašto?" - upitao sam! Nisam dobio odgovor jer je na cesti nastala neka prepirka. Među muškarce je došao čovjek u civilu i počeo tražiti legitimacije. Neki su pokazali osobne karte, a neki su se usprotivili s pitanjem: "Tko si ti? Legitimiraj se ti!" - Čovjek koji je pristupio k meni sišao je među ljude na cesti, kad je čuo prepirku, i ta su se dvojica povukla.
Slutio sam napad. Takvo je bilo vrijeme. Nosio
sam sa sobom u torbi sveto ulje za bolesničko pomazanje, ako bi tko bio
ranjen. Rasporedio sam hodočasnike tako da je jedna grupa muškaraca bila
na čelu povorke, a druga je bila zalaznica. Ženski svijet i djecu smo
smjestili u sredinu tih grupa. Odlučili smo ići samo glavnom cestom, bez
skretanja na prečace. I krenuli smo u takvoj "strateškoj formaciji".
Krenuli smo i šutljivo hodali kojih stotinjak metara, a onda je napadnuta
zalazna grupa u kojoj sam se i ja nalazio. Najprije je nastupila panika,
svi smo potrčali naprijed. Upozorio sam da se ne silazi s ceste. Osvrnuo
sam se natrag i vidio da čovjek leži na cesti. Potrčao sam natrag prema
njemu, kad sam u noćnom sumraku primijetio čovjeka koji prilazi k meni
s nekim štapom. Zamahnuo je da me udari po glavi. Ja sam instinktivno
pružio ruke s torbom za obranu pa sam oslabio udarac. Ipak sam dobio na
čelu "zvijezdu". Čovjek koji je ležao na cesti ipak se podigao.
Napadači su se povukli nakon što sam ja bio "pogođen". Koliko
ih je bilo, ne znam. Možda ona dvojica. Zvonar Dragutin Slunjski iz Rakova
Potoka "zaplijenio" je letvu i kapu jednom napadaču. To je bio
njegov trofej. Kad je napad prestao, pribrali smo se i brojili "žrtve".
Najteže je bio izudaran Lujo Holetić, moj povremeni stanodavac u Sv. Martinu.
On je slavio 40. godišnjicu svojih hodočašća k Majci Božjoj Bistričkoj.
On je ležao na zemlji. Vidljivo izudaran bio je i Ivan Razum, moj stalni
stanodavac. Još su neki imali tragove udaraca. Ja sam nosio na čelu "zvijezdu".
Nastavili smo put cestom, uglavom šutljivi. Komentari "borbe"
su došli kad se razdanilo. Mjerila se hrabrost pojedinih "junaka"
uz šaljive primjedbe. Hodočašće se pretvorilo u vedri hod hodočasnika
koji su i napad shvatili kao malu pokoru.
Stigli smo već u sunčanom jutru u Stubičke Toplice. Tu smo se dulje odmarali
od "borbe". Stigli smo u Mariju Bistricu u ranim satima poslije
podne. Nismo izbjegli žegu. Svećenici hodočasnici su sjedali u ispovjedaonice
da budu na uslugu pokornicima. Ja sam bio zbog svoje "zvijezde"
na čelu posebno privlačan hodočasnicima pa sam ispovijedao do skoro dva
sata iza ponoći. Bilo je to naše najvedrije hodočašće.
Nismo doznali tko su napadači, ali možemo zaključiti da su možda išli
za nama jer su dobro poznavali ciljeve.
S bistričkih hodočašća pamtim i sljedeću zgodu. Iz Bistrice smo se vraćali vlakom. Od Podsuseda do Samobora putovali smo "Samoborčekom". Pala je noć. U vagonu nije bilo svjetla. Bio sam s hodočasnicima, a nalazio se u vagonu jedan milicioner. Hodočasnici su pjevali svete pjesme, a on je to branio. Kad je pjesma utihnula, netko iz kuta postavi pitanje: "Kako to da smo u staroj Jugoslaviji smjeli to pjevati, a sada ne smijemo?" Milicioner je stajao u sredini vagona. Odgovorio je kao da daje svečanu izjavu: "Ja ću vam kazati: Onda nije bilo slobode, sada je sloboda!" To je primjer kako i pojam slobode može biti promijenjen.
Gotovo kroz cijelu godinu 1956. pozivani su
ljudi, vjernici i članovi Partije, na saslušanja u Samobor u istražnom
postupku protiv mene u smislu 118. i 119. člana Zakona za zaštitu države.
Ljudi su dolazili k meni i pitali o čemu se radi. Kazao sam im da govore
istinu. Nemam na savjesti ništa što bi zaslužilo sud, osudu. Doduše, kad
su 1953. godine osnivali Svećeničko udruženje nastojanjem UDBE, poslali su i
k meni svoga poslušnika, kojega sam dobro poznavao. Kazao sam mu: "Još
ništa dobra nismo pročitali ni čuli od komunista o svećenicima. Čudi me
da nam sada nude takve povlastice i žele nas uvjeriti kako su nam "prijatelji"".
Znali smo koji su motivi toga Udruženja. Znali smo kako obećanjima, ucjenama
i prijetnjama žele svećenike uvući u to udruženje. Stoga su svećenici,
s manjim izuzecima neotpornih, sačuvali svoju slobodu i dostojanstvo.
Kazao sam svom "prijatelju": "Ja ću biti slobodan čovjek,
makar me zatvorili u samicu!" Nisu ponovili ponudu.
Trebao sam se pojaviti na sudu 1956. godine. Očekivao sam da ću i ja biti pozvan, da konačno znam što sam "kriv". I pozvan sam, ali možda proračunato. Pozvan sam na UDBU na Zrinjevcu upravo u predbožićno vrijeme 10. prosinca. Tu sam saslušavan kroz tri dana, dva, tri sata dnevno. Moram priznati da je isljednik "Đukica" bio korektan. Postavljao je pitanja i pisao što sam diktirao. Nije pravio nekih pritisaka da dobije neka priznanja. Uostalom, optužbe su bile bez temelja. Optužen sam bio da prisiljavam roditelje da šalju djecu na vjeronauk, da sam kazao kako smo progonjeni jer smo svećenici, a to je kleveta narodne vlasti, da sam kazao (prije devet godina) da papir svašta podnese, dakle štampa laže, da sam civilni brak nazvao u propovijedi da je to "brak pod vrbom", da sam kazao pred jednim članom Partije kako sve prolazi, pa će i ova država propasti, da sam vodio političke razgovore s neprijateljskim nakanama. Uglavnom: ništa! Najteža optužba mogla bi biti da će država propasti. To je već bila "kontrarevolucija".
Nakon tog trodnevnog ispitivanja pustili su
me na miru nekoliko mjeseci. Nisu pokvarili moje božićno raspoloženje.
Konačno sam dobio poziv na suočenje u Samoboru. "Đukica" je
bio korektan, gotovo simpatičan. Istražni sudac (ne spominjem prezime,
bio je iz jedne naše župe na Kupi) bio je dosta grubo nervozan. Suočenja
nisu išla prema programu. Među svjedocima su trojica bila članovi Partije,
a jedan naš vjernik. Onaj koji me je optužio kako štampa laže jer sam
pred njim kazao prije devet godina da papir svašta podnese obzirom na
napadaje na Nadbiskupa Stepinca i svećenike, ustrajao je, i ja sam priznao,
ali kako sam rekao. Onaj koji je svjedočio, a bio je poreznik, da imam
zato tako veliki porez jer sam svećenik, ustrajao je i ja sam priznao
da sam to kazao tvrdeći: "Možete li vi meni dokazati da vi nemate
u svom poreznom uredu čovjeka koji si mene hoće priuštiti baš kao svećenika?"
Vjernik, koji je trebao svjedočiti o mojim "antidržavnim" propovijedima
i o "divljem braku pod vrbom" opozvao je to, makar je imao u
zapisniku svoga saslušanja. Nije mi mogao u lice tvrditi neistinu, a saslušavan
je bio pod pritiskom.
Zanimljiv je bio treći član Partije, "Dragec". S njim je bio ovaj slučaj. Za blagdan Svih svetih koju godinu prije župljani popravljaju i kite grobove svojih pokojnika. Tako je "Dragec" popravljao grob svoje majke. Naišao sam i pozdravio ga. Kazao sam mu: "Nisam vidio vašega sina na vjeronauku! Hoće li vas poštivati i popravljati vam grob? Vidite, kako sve prolazi, pa moramo računati s Bogom i s vječnošću!" To je bio sadržaj našeg razgovora, a nikako spominjanje propasti države. Za taj sam razgovor bio već prije suđen od suca za prekršaje pod optužbom da sam pravio moralni pritisak na roditelja da šalje dijete na vjeronauk. Bio sam tada osuđen na globu ondašnjih pet tisuća dinara. Žalio sam se s obrazloženjem da je moja dužnost potaknuti roditelje na njihovu vjerničku dužnost ako su dijete dali krstiti, a to nije nikakav pritisak. U žalbi sam postavio pitanje: Da li su pozvani na odgovornost svi nastavnici koji zaista prijetnjama i kaznama prave ne samo moralni pritisak na krštenu djecu da ne idu na vjeronauk? Platio sam i mislio da je s tim svršeno!
Međutim, taj slučaj je bio ponovno izvučen iz arhiva s dodatkom da sam
kazao da će i ova država propasti. "Dragec" je potpisao zapisnik
da sam govorio: "Bogu se ti obrati jer sve prolazi i ova će država
propasti!"
Na suočenju "Dragec" je bio pošten. Kazao je da sam govorio
kako sam sam priznao, ali da se on ne sjeća da sam govorio o propasti
države. Sudac se uzvrpoljio: "Pa kako je to ušlo u vaš zapisnik koji
ste vi potpisali?" - "Dragec" je odgovorio: "Ne znam!"
Tako je najvažniji svjedok za najvažniju "krivnju" otkazao poslušnost.
Na izlasku mi je kazao: "Velečasni, ne bih ja htio vama škoditi!"
- Odgovorio sam: "Nemate ni za što!" Postali smo prijatelji
jer sam mu iskreno želio dobro. Svi su ti protagonisti, koliko znam, već
pokojni. Nakon nekoliko mjeseci dobio sam rješenje od tužilaštva da se
postupak obustavlja! Tako nisam završio u Staroj Gradiški u kojoj je čamilo
godinama stotinjak svećenika.
Sjećam se i tragičnog događaja iz Rakova Potoka koji se zbio u onim prvim godinama poslije rata. Imao sam u Rakovu Potoku crkvenog odbornika, Božu Domovića. Bio je to dobar čovjek. Jednom je bio napadnut na cesti i izudaran. Zatim je pala odluka da ga se ubije. Asfaltirala se cesta kroz Rakov Potok. Moj napadač (namjerno ne spominjem ime) organizirao je među radnicima napad na kuću Bože Domovića. Opkolili su kuću. Domović se povukao na tavan sa sjekirom. Vođa "navale" dao je zapovijed jednom radniku da ide na tavan. Kako se ovaj penjao na tavan, Domović ga je dočekao sa sjekirom i u obrani ubio. Napadači su mrtvoga pokupili, odnijeli i ne znam što je bilo poslije s tim mrtvacem. Nitko nije ništa pitao ni Domovića. Nakon nekoliko godina kazali su mu na UDBI u Samoboru: "Znate li da ste ubili čovjeka?" - On je odgovorio: "Znam samo to da sam se branio!"
Prigodom jednog rokovskog proštenja na Galgovu
ubijen je iz zasjede jedan dobar čovjek i vjernik, činovnik. Zaboravio
sam mu prezime. Nikada nije otkriven ubojica.
U takvu vremenu osobito se rado sjećam svojih svećenika susjeda: Galića
i Grulicha u Okićkoj Sv. Mariji, Metoda Hrga u Sv. Nedjelji, Viktora Vinceka
u Lučkom, dekana u Brezovici, spomenutog već Adolfa Dušića, pa župnika
u Rudama Rafe Košte, župnika u Plešivici Franje Ljubetića koji je bio
gotovo na smrt istučen. Osobito smo se rado okupljali kod samoborskih
franjevaca. Bilo je duboko proživljeno zajedništvo u teškom vremenu,ali
naši su susreti bili vedri, opušteni. To nas je zajedništvo držalo. Imali
smo međusobno povjerenje i iskreno smo se voljeli. Možda su protivnici
mislili da mi samo plačemo zbog poteškoća koje su nam na razne načine
stvarali, ali varali su se. Bilo je tjeskobnih dana, ali sve smo to podnosili
u vjeri i nadi.
Nadbiskup - koadjutor Franjo Šeper odlučio
je premjestiti me u Samobor za subsidijara i za nasljednika samoborskom
župniku Stjepanu Kolanderu. Bilo je to u jesen 1957. godine. Dovršavalo se moje
djelovanje u okićkom kraju. Selio sam 29. studenoga 1957. godine baš na Dan Republike.
Sve moje stvari na jednim kolima lako je prevezao (s jednim konjem) dragi
moj suradnik u Sv. Martinu Mijo Holetić. Bio je sunčan, ali veoma hladan
dan. Bila je bura. Međutim, u Samobor me je počeo seliti porezni ured.
Bio sam dužan veliki porez. Nisam imao čime platiti, a ni oni nisu imali
što plijeniti. Nije lako siromahu, ali nije lako ni moćnima sa siromahom.
Ipak su mi zaplijenili bicikl, nužno pokretno sredstvo u mom pastoralnom
radu. Zapravo, po zakonu, nisu ga smjeli plijeniti, ali uzeli su ga i
odnijeli u Samobor. Tako je počela selidba. Kad sam to ispričao svom kolegi
Josipu Vranekoviću, župniku u Krašiću, on je kazao Kardinalu. Kardinal
je upravo dobio neki novčani dar, pa mi je poslao po župniku za onda veliku
svotu 40.000 dinara da si otkupim bicikl.
Tako je prolazilo u zgodama i nezgodama moje mlado svećeništvo u okićkom
kraju. Volio sam te ljude, makar sam se znao na njih i naljutiti. Osjetio
sam da i oni mene prihvaćaju.
Uz taj kraj me je vezala i priroda. Od djetinjstva
sam volio prirodu u svim njezinim mijenama, pojavama, oblicima. Volio
sam krajolike svoga rodnog kraja pod Žumberkom. Volio sam kao dijete promatrati
žumberački gorski lanac, koji stoji kao veliki zid. Pitao sam se: Što
je s onu stranu. Volio sam promatrati odlaske kola, automobila, autobusa
bijelom cestom sa svog brežuljka i maštao sam o daljinama. Nisam ni slutio
da ću za iseljenim, ili na neki način prognanim Hrvatima letjeti na obale
svih oceana! Volio sam ljeta i zime, proljeća i jeseni. Sve je to bilo
lijepo pod Okićem! Kad sam kao gimnazijalac maštao i o svojoj budućnosti,
želio sam biti gorski svećenik među jednostavnim ljudima, u lijepoj prirodi,
s dalekim vidicima. Mislio sam na Slavetić.
Providnost me je smjestila više na istočnu stranu tih bregova, blještavih
u vedrinama, ali i prijetećih kad su smrkli u olujama. Jednom sam za vijavice
pješačio iz Okićke sv. Marije u Konščicu preko Klaka. Otišao sam, usput,
na Okić-grad i vidio kako vjetar nosi snijeg iz dubine prema gore. U svakom
vremenu i nevremenu otkrivao sam nešto zanimljivo, a i u olujama nešto
potresno "lijepo".Toga je dosta bilo u Okiću! Napustio sam okićki
kraj s neizbrisivim sjećanjima jer sam ipak tu proživio punih jedanaest
svojih mladih svećeničkih godina. Kako ne bih pamtio tih lijepih godina!
Jedan milicioner u Rakovu Potoku, kratko vrijeme
nakon što sam došao u župu, kazao mi je u razgovoru na cesti: "Pope,
najradije bih te uhvatio za noge i lupio o zid."- Kazao sam mu: "To
bi bilo točno po Ustavu!" - Kazao je: "Tko će vam se moliti
za 25 godina?" Kazao sam: "Još više nego sada!" Bio je
uvjeren da će vjera nestati u narodu i Crkva će izumrijeti. Na tu njegovu
prognozu mislio sam u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. godine na proslavi Nacionalnog
Euharistijskog kongresa. Tada smo doživjeli najbrojnije sudjelovanje hrvatskih
vjernika na Euharistijskom slavlju, kakvo se nije dogodilo u našoj povijesti.
Ljudi su ipak nastavili vjerovati i moliti, makar je službena ideologija
nastojala nametnuti nevjeru.
Bili smo pozivani na ispitivanja na UDBU kad god bi nas se htjelo za nešto
okriviti. Na takvom jednom saslušanju u Samoboru kazali su mi: "Po
vašoj vjeri mi ćemo doći u pakao koji ne vjerujemo, kako će to tamo biti?"
- Odgovorio sam: "To ćete vi vidjeti, ali ja vam to ne želim. Mi
smo dva svijeta: mi vjerujemo u Boga, vi ne vjerujete; vi meni želite
zlo, ja vama dobro. Tako se ne možemo susresti!" Na te riječi nije
bilo daljeg komentara."
Naša nada živi od vjere u Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv. 4,16).
