DRAGOJLA JARNEVIĆ - USPON NA OKIĆ

Pričati o Okiću, a ne spomenuti Dragojlu Jarnević bilo bi neodgovorno i u najmanju ruku nepošteno, jer ona je bila prva žena koja se popela na Okić sa južne, strmije, strane. I u današnjim okvirima to je velik pothvat jer u to vrijeme nije bilo alpinističke opreme, a ona se popela po strmim i oštim stijenama bosa!!! Staza s južne strane koja vodi na Okić je danas označena kao "Dragojlina staza" i poznata je mnogim alpinistima, slobodnim penjačima, planinarima i ostalim posjetiteljima Okića.

Ilirska književnica Dragojla Jarnević, (Karlovac 4. siječnja 1812. - 12. ožujka 1875.) koja je sve do 1839. godine pisala samo na njemačkom, pod utjecajem Ivana Trnskog i drugih Gajevih suradnika, počela je svoju bogatu literarnu djelatnost na hrvatskom jeziku potpisujući se kao "Ilirkinja iz Karlovca". Ostavila je iza sebe bogati Dnevnik na više od tisuću stranica što ga je 1958. godine objavio Stanko Dvoržak pod nazivom "Život jedne žene". Godine 2000. hrvatska spisateljica, prevoditeljica i znanstvenica Irena Lukšić objavila je integralnu verziju Dnevnika u cijelosti. Iz njega preuzimam odlomak koji govori o proštenju pod Okićem, a odmah zatim i dodatni opis njena uspona na okićku gradinu.

"...Sinoć se kasno u noći ispod Okića vratih, gdie je obično svake godine na tak nazvanu Kljukovsku nedielju proštenje kod ondašnje Majke Božje, a dan za njome pak veliki sajam. Množina svieta biaše ondie sabrana i ja se ne mogoh zadosta, raznostih kojekakovih na onom prostoru nagledati. Na 10. uveče dospih kod moga onamo došastja u jednu kèrčmu na noćni stan, gdie veoma dobro veću stran noći medj prostim ladanjskim pukom prebavih, koj se onde sabrao biaše i po senikah i sušah se po sienu razpolagaše. Veselo, kao što raspoložena biah mnogo sam se sa snahami i mužmi bavila, š njima igrala, djipala i pievala; od svih se pustila gèrliti i objimati; cielivati i jedno prieko drugoga se dati od njih nazivati: "O draga naša gospa, kak su oni šaljivi i dobri, kak se oni liepo s nami igraju i kak nisu čisto ništa gizdavi!

Nikad nijednog jošte od onih vidiela nisam i udilj u pèrvom času sam sàrdaca od sviuh zarobila. Oni su znali da imaju nieštood tako nazvanih razbrisaniih glavah medj sebom, i njima se je za milo uzelo, da varoščari š njima toli prosto u krug stupiti se neuzteza. Sèrdačno, nu ipak prieko medjah shodnosti neudarajuć zabavljahu se mladići sa mnom i mnogi peharci morah k ustmi prineti, za š njima zdravicu piti..."

Kod Dragojle Jarnević vidljivo je naglašeno hrvatsko domoljublje, ali i svijest o slaboj naobrazbi i lošem postupanju od strane vlastelina prema hrvatskom narodu jer u nastavku teksta opisuje zgodu prilikom tog veselja pa kaže:
"Jedan Slovak mi se osobito dobro dopao, koi sa mnom zajedno uzkliknu, iza kako gudbaši neku vèrst magjarskog plesa na guslah zaigrati hotiaše: "Nećemo da nam to magjarski ciganski ples igrajte, mi smo slavjani i ćemo da igrajte po naški; daj horvatski zaigrajte; dela im vrag magjarsku mater! mi ćemo po njihovi!"
Iskrenost njegova mi se dopadnu i ja uskliknuh: "Živio Slovače! mi smo braća! daj jošt jedan peharec vina, kèrčmaru!" Izobraženost našemu narodu i čovečnije postupanje od strani vlastelinah š njime, i "srietna Horvatska!" u svakom obziru mogli bi mi uzkliknuti."

Dragojla Jarnević je tada imala 31 godinu. Njezino iskreno pripovijedanje svjedoči i o divnom okićkom-plješivičko-samoborskom puku koji je uvijek znao ponuditi ljubav i gostoprimstvo svakome tko ih je poštovao, a što je ostalo i do naših vremena! S. Dvoržak zato s pravom komentira taj odlomak iz njena dnevnika kad pridodaje:
"Ove epizode, završene smionim usponom na samu razvalinu, pokazuju Dragojlinu demokratičnost i smionost, kojom se nije mogao pohvaliti svaki muškarac onoga vremena..."

Uostalom, o kakvom se to usponu i o kojoj razvalini radi, koju Dvoržak spominje, a ne navodi u svojoj knjizi o Dragojli Jarnević? Krenula je iz Karlovca 10. rujna 1843. godine znajući da je mjesto Okić udaljeno pet sati vožnje (u to vrijeme) i da je tamo "na velikom verhu jedne nepristupne klisure stara razvalina". Jamačno je Okić mnogo puta iz Karlovca i ugledala, a u predindustrijsko doba to nije bila rijetka pojava. Na razvalinu bi "rado prispieti, ako gdie družtvo shodno nađem s kime bi se gori popeti mogla".

Njen je uspon u vezi sa starim vjerskim i narodnim običajem u okićkom kraju, proštenjem na Malu Gospu ili u nedjelju nakon blagdana, zvanom Kljuka ili Ključko proštenje, odnosno kako Dragojla kaže, Kljukovska nedjelja, i sajmom dan iza toga. Došla je sa svakom (sestrinim mužem) i sestrom koji su na "tergovištu" imali šator sa svojim "terštvom". Riječ je o prostoru koji su zvali "Plac", a na kojem je nakon tragedije sela Popov Dol izgrađeno novo selo nazvano Okićka Sveta Marija, kasnije od komunističkih vlasti preimenovano u današnje Novo Selo Okićko.

Možemo prosuditi da je hodala šumskim kolnikom koji iz Popova Dola vijuga do pod Okić s južne strane. Sa svojim je pratiteljem, nekim poznanikom iz Karlovca kojeg je srela na proštenju i koji je došao pod Okić s istim ciljem kao i Dragojla, najprije ugledala južno stijenje Okića koje je na njemu najviše i, uz zapadni greben između današnje planinarske kuće i gradine, najslikovitije. Po jednom rebru južne stijene izveden je 1980. godine osigurani penjački put.

Staze do gradine nisu tražili jer ih nije ni bilo, a i ruševine su bile onakve kakvima ih je oblikovao zub vremena nakon konačnog napuštanja tvrdog grada prije 1619. godine. Po svemu sudeći, Dragojla je sa podnožja južne okićke strmine, od kamenitog korita potoka Okićnice, krenula s velikim zanosom i odlučnošću ravno u vis, vjerojatno između srednjeg i istočnog stjenovitog rebra na toj južnoj strani. Do zidina su se penjali u donjem dijelu kroz obrasli kamenjar, a u gornjem između stijena (procjep između dviju stijena svladali su pomoću oborenog debla) i preko kamenjara zasutog kamenjem sa zida.
Bio je to čist planinarski doživljaj, zadovoljstvo iskušavanja nekih osobina osobnosti u borbi s poteškoćama koje stvara priroda, a zatim nagrada - uspješan uspon i užitak u širokom razgledu. K tome i zadovoljstvo u drugarskom, u ono vrijeme nekonvencionalnom, odnosu muškarca i žene.

Dragojla Jarnević bila je strastven ljubitelj prirode; domovina joj je bila vječita ljubav, pa se trudila da je upozna koliko god može. Posebno je bila naklonjena japetičko - plešivičkom gorju, pa je u planinarskoj literaturi poznata i kao planinarka, koja opisuje i svoj alpinistički podvig, to jest "plazenje" uza kamene, nepristupačne stijene strmog Okića! Evo kako opisuje svoj pohod na Okić izvršen 11. rujna 1843. godine:

"...Sutra dan izidoh sama, buduć moj svak i seka, s kojimi biah onamo stigla, pod šatorom kod svog tèrštva ostaše, na tèrgovište, i po okolici, gdie se sa svom srietjom s jednim poznatim gradjaninom iz Karlovca srietih, koi u istoj nameri kao što i ja, po sajmu i po onom okružju, gdie nas obih do sada jošt nikada nebi se razgledati, onamo izadje; i u bèrzo porazumieći se, odpravismo se put razvaline Okića, koja od tèrgovišta poniešto bolje od pol sata udaljena.

Dospievši nas dvoje na podnožje klisure, koja stèrmo u visinu viri činjaše se mome drugu niešta nemoćna do razvaline dospieti; nu moja želja, iz one visine se po Horvatskoj razgledati, tieraše me iz nemoćna šta godj moćna učiniti i ja se odpravih u šumarje puta tražiti; videći moj drug kakovom ja odklućenosti napred rivah, nepazeći tèrna niti kamena, pusti i on meni sliediti, stid ga bo biaše da jedna dievojka više sèrdčenosti negoli on pokazuje.

Jedan komad izmedj šumarja se biasmo dobro izvili i posve pod razvalinu dospieli; ali onde nam se nemogućnost, dalje ići stèrmo predstavi, jerbo nam se biaše najedanput ponor ukazao i za mene nemogućnost dalje ići. Ali moja želja, na zidine razvaline dospieti sievaše u mome oku i riečmi, i moj drug, videći moju postojnost i odlučenost nadje pomoć. On najme, jednu jaku bèrv najdući, pruži ju prieko ponora i prevede me srietno onamo.

Nu sada nadjosmo opet zaprieke. Strašno stèrmi i skliski put prieko onog kamenja i porušanih razvalinah bi s pogibeljom skopčan, i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, na vèrh dospieti, čini mi svu pogibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zadevenu, pustih se kao mačka gori plaziti; sada dèržeći se za onuda bujeće korenje, sada za svèršit od dubovah i opet za klisure. Moj drug, videći mene ovak plaziti, udivljeno stane i reče:

"Gospodično! tako mi boga i moga poštenja! ja vam se moram diviti. Ja sam bio soldat i mnogi sam već vratolomni put činio, nu na ovakovom nebiah jošte nikada, i sada me nebi nitko ovuda spravio da ni vas; ali od vas se ipak osramotiti nedam, i ako vi stèrmoglavite oću i ja radostno poginuti, osviedočujući se koliko sèrca i odlučenosti u vas imade! Ta med jezero se neće jedna dievojka niti žena naći koja bi ovuda ovako pogibeljno plazila, ma koliko će se i muževah naći koji nebi podnipošto ovuda svoje glave na igru metali."

Nu, meni se ta šala svidjaše i srietno doplazismo i dovukosmo se na vèrh. Ali za muku plazenja biah dostačno kroz izgled u okolicu, i daleko prieko Zagorja do štajerskih briegovah, prieko Karlovca, Zagreba doli u Slavoniu, naplatjena!..."

Nakon što su, popevši se na Okić, uživali u pogledu koji se pružao u daljinu, došlo je vrijeme da se vrate odakle su i došli, ali kako nije bilo lagano uspinjati se, sasvim je sigurno da i spuštanje nije bilo ništa manje zahtjevno, vjerojatno istim putem, pa o tome Dragojla dalje piše:
"...Na zidini mi reče drug, promotrivši strašnu dubinu i stèrminu pred nama: "Gospodično! ja se natrag idući za vas bojao budem; dolie će ići vele tegotnie negoli gori; premda sam muž, nu ja vam nebi ništa pomoći mogo ako bi vam se noga i po malom izmaknula, jerbo bi nespasivo dolie stèrmoglavili". "Eh! neimajte straha!" odgovorih mu, "ja se nebojim ništa i s pomoćju božju ćemo opet dolie dospieti".

Dèržeći se on gori na sverših, spustjao me je po miestih doli; a onda opet na miestah me je dolie k sebi vuko, iza kako su mu okolnosti miesta dopustjale i tako dospismo srietno opet dolie. - "Ne, ne! to je šta nečuvena od jedne dievojke!" dvadeset krati je on uzkliknuo "svaki se neka muž pred vašom odlučnosti i hrabrosti sakrije; duše mi! ja nebi bio sam za ništa na svietu ovaj vratolomni put poduzeo!"

I doista, iza kako se dolie obustavismo, razgledavajući tek sada onu klisuru, prodjoše mi strahi kroz ledja, i pomisao, po kakovih klisurah i med kakovi ponori visjasmo, tieraše mi znoj na čelo. Bog dobri nas je čuvao! tiho sam izustila; i doista da je angjeo vèrhu nama bdio..."

U Dragojlinu čast povodom tog uspona, jedna od staza koje vode na Okić dobila je po njoj ime i danas je poznata kao "Dragojlina staza". Međutim, svatko tko pročita njen opis tog uspona pa zatim prođe tom stazom nazvanom po njoj može zaključiti da to sigurno nije taj put kojim je ona išla jer se na tom putu ne nađe nikakav ponor ili provalija koja je neprolazna, ili kako kaže Dragojla "jerbo nam se biaše najedanput ponor ukazao i za mene nemogućnost dalje ići", a kako u nastavku kaže da je njen suputnik stavio "jaku bèrv", dakle, neko deblo i "pruži ju prieko ponora i prevede me srietno onamo".

Iz ovoga opisa može se zaključiti da je ponor kojeg opisuje i preko kojeg su prošli uz pomoć nekog debla mjesto koje se zove "krvavi most", koji se ne nalazi na putu prema vrhu sadašnje staze koja nosi Dragojlino ime, i preko kojeg je nekad stvarno postojao drveni mostić, ali je, od trenutka napuštanja posljednjih stanara Okića do Dragojlinog uspona, prošlo više od dva stoljeća i lako je moguće da je most istrunuo i srušio se pa je zato bilo potrebno staviti deblo. Zanimljivo je da je deblo na tom mjestu bilo do vremena 60-ih godina 20. stoljeća kad je taj dio podzidan. Je li cijelo vrijeme bilo isto deblo koje je stavio Dragojlin suputnik ili je vremenom netko stavio neko drugo to nije poznato.

Iz svega navedenog zaključujem da je Dragojlin uspon na Okić veliki pothvat i da apsolutno zaslužuje da neka od staza nosi ime po njoj, ali sa priličnom sigurnošću može se tvrditi da trenutna staza koja se zove po njoj nije staza po kojoj je prošla Dragojla Jarnević sa svojim suputnikom 11. rujna 1843. godine. Smatram da bi joj se iskazala veća čast kada bi staza od planinarske kuće do vrha bila nazvana po Dragojli Jarnević, tim više jer se na toj stazi nalazi i ponor kakvog opisuje.

DRAGOJLA JARNEVIĆ - ŽIVOTOPIS

Hrvatska književnica i učiteljica Dragojla Jarnević, rođena je u Karlovcu 4. siječnja 1812. godine kao Caroline Jarnević od oca Janka Jarnevića i majke Anne rođene Mlinac. Dragojla je bila treće dijete u obitelji sa ukupno šestero djece. Imala je dvije starije sestre, jednu mlađu i dva mlađa brata. Obitelj Jarnević bila je rimokatoličke vjeroispovijesti, a prema imovinskom statusu pripadala je srednjem društvenom staležu. Otac Janko Jarnević bio je vlasnik željezarije i vrlo ugledni i poštovani građanin u Karlovcu u svoje vrijeme. Prema pisanju same Dragojle, upravo je ona bila očeva mezimica. Međutim, Janko Jarnević umire sa svojih 66 godina 1819. godine kad je Dragojla imala tek sedam godina i taj veliki šok je jako utjecao na nju.

Njena majka, kao mlada udovica sa 35 godina i sa šestero djece, od kojih je najmlađe bilo tek 13 mjeseci staro, nije se snašla u vođenju obiteljske trgovine i financija obitelji te njihova ekonomska egzistencija počinje biti pod velikom ugrozom. Najveću bol Dragojli je uzrokovao odnos s majkom. U Dnevniku piše o tome kako ju majka nije prigrlila i da joj je još kao maloj djevojčici govorila da ju ne voli, a kao razlog joj je navela da je to zbog toga jer samo nju od sve djece nije dojila. Nesređen odnos s majkom ostavio je trajnu emocionalnu prazninu u Dragojli.

Prema njenim vlastitim zapisima, bila je najbistrija od sve braće, ali i najslabijeg zdravlja. Školovala se do svoje 13. godine, kada ju je majka poslala deset godina starijoj sestri Ljuboslavi Peterle, koju su zvali Jula, jer je ona imala najbolje obrazovanje koje je dobila zahvaljujući svom ocu, a i da sestri bude na ispomoć u kući. Kako je Dragojla bila vrlo bistra i voljela je učiti, tako je vrlo brzo postala dobra švelja i kuharica, međutim, glad za novim znanjima i vještinama tjerala ju je da uporno uči i čita. Mnogi došljaci u kuću donosili su knjige Dragojlinoj sestri da ih čita kad bude sama, a Jula je čak i branila Dragojli da čita knjige te ih zaključavala, ali je Dragojla uspjela nadmudriti sestru i potajno joj ukrasti knjige te ih pohlepno čitati i mnoge noći je probdijela uz knjigu, često i zbog toga što je željela nadvladati zdravstveni problem koji ju je mučio od početka života. Naime, Dragojla se borila sa inkontinencijom od početka života pa do svoje četrdesete godine i to bio najveći razlog odluke da se ne udaje.

Kad je Juli umro i drugi sin, majka je pozvala Dragojlu kući da bude na pomoć njoj i ostaloj braći, a kako je druga sestra Vera, koja je bila dvije godine starija od Dragojle, prema opisu iz Dnevnika, bila bolnih mišića, a ova tri i pol godine mlađa još nejaka, sav kućni posao je pao na leđa Dragojli. Dragojlu je jako pogađala nepravda i činjenica da se ostavština njenog oca ubrzano topi jer majka troši dosta novca na sinove, a i davala je puno novaca najstarijoj sestri, pa je povukavši se u sebe, trpjela i danju radila sve poslove, a noću je čitala knjige iz kojih je otkrivala dosta o sebi i praktično se sama odgajala. Često se zbog čitanja knjiga znala posvađati s majkom koja joj je govorila da dangubi kad čita knjige. Postala je dobra šnajderica i bila je vična svakom poslu, a željela je znati još više, ali u to vrijeme u školama nije bilo za to mogućnosti. Rad danju i čitanje knjiga noću uz borbu s inkontinencijom jako je fizički iscrpljivalo Dragojlu.

Majka ju je nagovarala i da se uda kad ju je došao prositi jedan stariji imućni udovac, ali je Dragojla to odbila s gnušanjem. Nije mogla zamisliti da bi postala nekome supruga i to nakon što je toliko vremena i truda uložila da izuči svaki zanat i da bude neovisna. Uz to, primjetila je da su ljudi uglavnom slaboga obrazovanja i znanja, izuzev odvjetnika i svećenika. Kad je stigao prosac za njenu mlađu sestru Bogumilu zvanu Minka koja još nije navršila 15 godina, majka je pristala jer je to bio sin jedinac od 19 godina, a majka mu je bila bogata. Mladić je bio invalid jer je kao dječak slomio lijevu nogu u koljenu, pa je morao nositi štaku. Imali su dvije pivare, na Dubovcu i Rakovcu. U ovu drugu se odselila sestra nakon udaje, a za njom je došla i Dragojla koja je tad navršila 18 godina da joj bude na pomoć.

Dragojla je bila privlačna djevojka, a kako se voljela zabavljati i razgovarati o svemu, mnogi mladići su voljeli biti u njenom društvu i udvarali joj, ali ona kao ponosna i bogobojazna mlada žena nije nikad dopuštala okaljati svoju čast. Kad su krenule priče da je obeščastila svoje žensko dostojanstvo, to ju je jako pogodilo, te je napustila sestru i vratila se kući, pa je tu prionula pisanju. Pronašla je u sebi snage da ne prima previše k srcu to što govore o njoj jalni ljudi i čvrsto je odlučila da neće okaljati svoj obraz i čast. Iako joj je svak Peterle nudio bogatog čovjeka za muža prije nego je napunila 19, ona je to odbila, a iz njenih zapisa u Dnevniku vidljivo je da je najveći razlog takve njene odluke zapravo njen problem sa inkontinencijom.

Obožavala je u to vrijeme kazališne predstave i kad god se pojavi u gradu neko glumačko društvo, Dragojla to nikako nije propuštala. Uz to voljela je i svake jeseni ići u berbu grožđa. To su dvije stvari koje je baš obožavala i gdje je išla među ljude. Kad je najstarija sestra ponovno rodila, ovog puta kćer Zorku, Dragojla joj se silno razveselila i trudila se oko djeteta, šivala, plela, bdjela nad djetetom danju i noću. Tada se opet pojavio jedan imućan udovac bez djece i zaprosio Dragojlu, ali ona je opet to odbila iako su ju i majka, ali i sestrin muž Peterle nagovarali na udaju.

Kad je Dragojla imala 20 godina, njen brat Vatroslav je doveo u kuću čovjeka imenom Franjo Friedrich koji je nakon toga često navraćao i nakon nekog vremena izjavio ljubav Dragojli. Kako je Dragojla odbijala i druge prosce, tako je još lakše odbila i Franju Friedricha, tim više što joj on ni po čemu nije izgledao kao muškarac u kojega bi se mogla zaljubiti. Upravo je Franjo Friedrich donio prvu knjigu u koju je Dragojla krenula pisati svoj Dnevnik, bilo je to nekoliko dana prije početka 1833. godine. Dnevnik je iz početka pisala na njemačkom jer je sve do tad u njenom životu bilo na njemačkom, uključujući i razgovor kod kuće, a od 1841. godine počinje ga pisati na hrvatskom jeziku. Važno je napomenuti da Dragojla nikad nije u potpunosti naučila hrvatski jezik, ali je iz Dnevnika kroz godine vidljiv napredak i veliki trud koji je ulagala u učenje.

Boravila je u Grazu od 14. svibnja 1839. godine kako bi usavršila krojački zanat. Prilikom šetnje na brdo Schlossberg slučajno je na kuli našla stihove napisane na hrvatskom jeziku što ju je toliko oduševilo da je dopisala tekst na hrvatskom jeziku. Odlučila je napustiti Graz 20. kolovoza 1839. i otišla u Trst gdje je radila kao odgojiteljica. Po povratku u Karlovac pokušala je osnovati privatnu djevojačku školu, a upoznala se s autorom tih stihova iz Graza, sedam godina mlađim hrvatskim književnikom Ivanom Trnskim, najvećim lirskim pjesnikom ilirskoga pokreta, koji joj je postao bliski prijatelj. Kasnije je podučavala djecu oba spola u vlastitom domu. Posebice je poticala svijest o potrebi boljeg obrazovanja djevojčica.

Pristupanje ilirskom, odnosno hrvatskom preporodnom pokretu uvelike utječe na kreiranje političkog identiteta Dragojle Jarnević. Iako je do tada pisala isključivo na njemačkom jeziku, pod utjecajem i na poticaj Ivana Trnskog napisala svoju prvu pjesmu na hrvatskom jeziku, "Želja za domovinom". Domoljubne pjesme i tekstove na hrvatskom jeziku objavljuje u preporodnim časopisima iako je bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi. Njezin roman "Dva pira" s tematikom iz revolucionarne 1848. godine, pisan u tradiciji romantizma izlazio je u nastavcima u "Domobranu" 1864. godine.

Literarno je najvredniji njezin intimni "Dnevnik", pisan s prekidima pune 42 godine počevši od 1832. Na tisuću dvjesto stranica rukopisa osim autobiografskih zapisa sadrži i zanimljiva opažanja Dragojle Jarnević o istaknutim suvremenicima i bilješke o političkim događajima. Ovaj dragocjeni dnevnik prvi je 1958. godine objavio Stanko Dvoržak, a u cijelosti je objavljena integralna verzija tek 2000. godine (priredila i komentarima popratila Irena Lukšić).
Dragojla Jarnević je pisala i drame "Veronika Desinićeva", "Marija kraljica ugarska", "Duvna" koje su sudeći po naslovima i njezinom književnom talentu bile veoma zanimljiva i vrijedna književna ostvarenja, ali su nažalost izgubljene. Bila je za ono vrijeme vrlo napredna intelektualka, isticala se kao vatrena ilirka i borac za prava žena. Pripadala je najuglednijim sudionicima hrvatskog narodnog preporoda, pa je na glasovitom letku "Muževi ilirske dobe" među preporodnim velikanima otisnut i njezin lik. Koliko je bila ugledna dokazuje i to da su na tom letku samo dvije žene - grofica Sidonija Erdödy Rubido i Dragojla Jarnević.

Dragojla je mogla birati između mnogo muškaraca u svoje vrijeme jer je bila vrlo lijepa i privlačna žena, k tomu još obrazovana, spisateljica te pjesnikinja. Zapisi kažu kako je zaista imala mnogo udvarača od kojih je jedan ostao neprežaljen do kraja njenog života, Ivan Trnski. Iako je bila zaljubljena u Trnskog, nikada se nije udala, a Ivan Trnski je oženio strankinju s kojom je imao petero djece. Sve udvarače je odbijala sa nekim nejasnim osjećajem srama i grješnosti, a zapravo je najviše tome pridonijelo njeno zdravstveno stanje i vječita borba sa inkontinencijom i osjećajem srama koji bi proizašao iz toga kad bi se to otkrilo. Dragojla je bila vrlo pobožna i bogobojazna žena, ali i vrlo ponosita na sebe i svoja postignuća u životu.

Trnskog je viđala s vremena na vrijeme, kad bi došao u njen rodni Karlovac ili bi ga ona posjetila u Gvozdu ili Glini. Posvetila mu je mnoge retke svog dnevnika, ali ju fatalna ljubav prema njemu nije priječila da poštenjaka Ivana Trnskog opiše kao slavohlepnog, sujetnog i sebeljubivog slabića koji je oženio strankinju, u karijeri napredovao do majora, kasnije postao zastupnik u saboru, a dopustio da mu niti jedno od petero djece ne govori hrvatski. Još ondašnja javnost držala je da je Trnski svoje "Kriesnice" posvetio nesuđenoj Dragojli.

Nije nikako uspjela objaviti nijedno svoje djelo u književnom časopisu "Vijenac", kojemu je Ivan Trnski dao ime. Radovi Trnskog su s druge strane redovito izlazili u "Vijencu". Njega je najviše krivila za to i optužila ga da je u svojoj pripovijetci "Prieki liek" opisao neku zgodu iz njezina života koja je zapravo "gola laž". Dragojla Jarnević je umrla u Karlovcu 12. ožujka 1875. godine, a njezino se ime u "Vijencu" konačno pojavilo 3. travnja 1875. godine u nekrologu što ga je pod znakovitim naslovom "Pouka. Vjekopis Dragoile Jarnevićeve" objavio upravo Ivan Trnski.