FLORA I FAUNA NA OKIĆKOM PODRUČJU

Pitomi okićki kraj smjestio se u krajnjem jugoistočnom dijelu Samoborskog gorja. Ovo gorje ima osobit biogeografski položaj jer njime i Dinaridi i Alpe na istom mjestu dopiru do Panonske nizine. Nedaleko od Okića proteže se prema jugoistoku srednja Posavina, a južni dio stare okićke župe obuhvaća i dio pokupskog bazena. Preko istočnog dijela okićkog kraja, preko Pavučnjaka, Horvata i Kraljevečke šume, na Samoborsko gorje se nadovezuju Vukomeričke gorice, koje odjeljuju srednju Posavinu od rijeke Kupe i njenih pritoka. Takav geografski položaj te raznolika geološka podloga uzrokom su osobito raznolikog biljnog i životinjskog svijeta.

Gorski šumski pojas Plešivice blago se prema istoku i jugu spušta brdovitim krajolikom ispresijecanim brojnim potocima do nizinskih poplavnih šuma Okićkog luga. Prirodna šumska vegetacija je samo jednim dijelom sačuvana, veći dio obronaka podno Plešivice i Okića pretvoren je u vinograde i voćnjake, a niži dijelovi u oranice i livade. Tu su se udomila i brojna sela i zaseoci, no površina pod šumom još ima dovoljno, tako da je sačuvan veći dio flore i faune koji se ovdje zatekao prije naseljavanja čovjeka. Priroda je čak obogaćena vrstama koje žive izvan šume, a znamo da je i npr. ptičji svijet brojniji u području s brojnim šumarcima negoli u gustim jednolikim šumama.

Poseban pečat svakome kraju daju endemi, rijetke vrste koje su svojim rasprostranjenjem ograničene na jedno uže geografsko područje. Endemične mogu biti i specifične kombinacije bilja i životinja, tj. njihove zajednice. Okićki kraj je premalen da bi imao svoje endeme, ali tu žive neke endemične svojte i zajednice koje su karakteristične za nešto šire geografsko područje. Njih bi trebalo posebno štititi jer oni daju osebujnost nekom kraju, slično narodnim nošnjama, graditeljstvu i običajima.

Biljni svijet Samoborskog gorja pa tako i okićkog kraja odigrao je posebnu ulogu u proučavanju flore Hrvatske. Sredinom 19. stoljeća ovamo su hodočastili poznati hrvatski muževi, npr. Josip Schlosser-Klekovski i Ljudevit Farkaš-Vukotinović marljivo sabirući bilje za svoj "Syllabus florae croaticae" (1857), te kasnije za prvu monografiju "Flora croatica" (1869). Okić je posebno privlačio i poznatog sabirača bilja Ljudevita Rossija koji je pronašao mnoge rijetke biljke. Tu je bilje proučavala i Ljerka Bevilaqua (1959), a na flori i vegetaciji Samoborskog gorja obranio je disertaciju botaničar Ivan Šugar 1972. godine. On je sabrao podatke za ukupno preko 890 biljaka, čime je potvrđeno iznimno biljno bogatstvo ovog kraja.

Životinjski svijet je mnogo slabije istražen, pogotovu beskralježnjaci. Još ne znamo što kriju zbirke brojnih kolekcionara kukaca, ali opsežnijih istraživanja sigurno nije bilo. Najtemeljitije su proučili ptice ornitolozi Dragutin i Renata Rucner, čiji su rezultati djelomično objavljeni u radu o pticama Samoborskog gorja 1975. godine. Sisavce Crne Mlake proučavala je Nina de Luca (1984), a tamošnji ptičji svijet uz brojne naše ornitologe privukao je i članove Zoološkog društva iz Frankfurta. To je društvo dosad mnogo pridonijelo zaštiti specijalnog ornitološkog rezervata koji je na 625 ha ribnjaka Crne Mlake i susjedne šume proglasio republički zavod za zaštitu prirode 1978. godine.

Ovaj kratki izbor danas poznate flore i faune okićkog kraja koji se nalazi na ovim stranicama ni izdaleka ne obuhvaća sve njegove zanimljivosti, ali ocrtava bogatstvo raznolikih oblika. Tu na raskrižju alpske, srednjoeuropske, dinarske i panonske biogeografske regije, svoj životni kutak gotovo u neposrednom susjedstvu našle su ekološki različite vrste biljaka i životinja. Južnim obroncima Plešivice i Okića svako proljeće i jesen migriraju ptice i šišmiši putevima kuda su u prošlosti selile čitave flore i faune.

BILJNI SVIJET NA OKIĆKOM PODRUČJU

Svakako je najmarkantnija točka ovog kraja sam Okić. Tu se na stijenama izloženim jugu i zapadu i ruševinama starog grada nalazi bilje endemične dinarske zajednice hrvatske bresine. Iako je ta biljna zajednica siromašna karakterističnim vrstama jer se nalazi na krajnjem sjeveroistočnom rubu svog rasprostranjenja, važna je jer govori o povijesti naseljavanja bilja poslije zadnjeg ledenog doba.

Među biljkama stjenjarkama ističu se ilirski endem hayekova pušina (Silene hayekiana), endemična trava kalnička šašika (Sesleria kalnikensis), te primorske biljke svijetla broćika (Galium lucidum) i ločika (Lactuca perenis), kojoj je to jedino nalazište u Samoborskom gorju. Uokolo prisojnih stijena razvijena je šuma hrasta medunca (Quercus pubescens) i crnog graba (Ostrya carpinifolia). U njoj je pronađena i tipična mediteranska paprat zlatinjak ( Ceterach officinarum).

Od drveća i grmlja tu su još crni jasen (Fraxinus ornus), javor gluhać (Acer obtusatum), mukinja (skoruš, Sorbus aria), drijen (Cornus mas), žutikovina (Berberis vulgaris) i lijeska (Corylus avellana). Od prizemnog rašća ističu se crni grahor (Lathyrus niger), šumska šparoga (Asparagus tenuifolius), golemi žednjak (Sedum maximum), dlakava žućica (Cytisus hirsutus), mirisna ljubica (Viola odorata) i brojno drugo bilje koje jedino možemo naći u ovakvim ekstremnim uvjetima strmih, suncu okrenutih obronaka. Bilje te šume mnogo kasnije cvjeta i lista od bilja okolnih šuma pa je tako sigurno od mogućih kasnih proljetnih mrazeva.

Nizinski dio okićkog kraja proteže se između potoka Okićnice i Brebernice do šume Okićkog luga. To je poplavno područje hrasta lužnjaka (Quercus robur) i crne johe (Alnus nigra). Ipak, najveći dio okićkog kraja nalazi se u pojasu hrvatskih šuma hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i običnog graba (Carpinus betulus), odnosno pitomog kestena (Castanea sativa), ovisno o geološkoj podlozi s kojom je povezana kiselost tla. I dok su kitnjakove šume na lužnatom i neutralnom tlu bogate grmljem i zeljastim biljem, kestenove šume rastu na kiseloj podlozi i siromašnije su prizemnim rašćem. Kitnjakove šume odlikuju brojne proljetnice kao šumarice (Anemone nemorosa, Hepatica nobilis) i šafran (Crocus neapolitanus), te ilirske biljke kao biskupska kapica (Epimedium alpinum), volujsko oko (Haquetia epipactis) i praseće zelje (Aposeris foetida).

Za kestenove šume karakteristični su bekica (Luzula nemorosa), runjika (Hieracium racemosum), žutica (Genista tinctoria), kozmopolitska paprat bujad (Pteridium aqulinum), bodljikava borovnica (Juniperus communis) i brojne mahovine. Na kiselijoj podlozi brojnije su razne gljive, posebno vrganji (Boletus spp.). Između sela Poljanice i Okić-grada na visini od oko 500 m raste osobita šuma hrasta kitnjaka s travom beskoljenkom (Molinia litoralis). U njoj nalazimo brojne grmiće crne žućice (Cytisus nigricans), žutice (Genista germanica), i busene trave milave (Calamagrostis arundinacea). Na kestenu i kitnjaku česta je imela. U ovom vegetacijskom pojasu je zbog kolja za vinograde sađen i bagrem (Robinia pseudoacacia).

Na sjevernim obroncima Plešivice, kao i na sjevernim stranama nešto nižih brda i u duboko urezanim koritima potoka raste ilirska gorska šuma bukve (Fagus sylvatica). Na visokim južnim stranama Plešivice ona prelazi u posebnu topliju varijantu, šumu crnog graba i bukve. Ovaj tip šume daje poseban pečat čitavom Samoborskom i Žumberačkom gorju, odajući njegovu povezanost sa sličnim klimatskim područjem sjevernog hrvatskog primorja.
Uz gorski javor (Acer platanoides) i gorski brijest (Ulmus glabra) tu nalazimo i zapadnoeuropsko drvo božikovinu (Ilex aquifolium). Množina ovog prekrasnog zimzelenog drveta osobitost je ovog dijela Hrvatske. Prizemno su posebni ures zimzelena jezičasta veprina (Ruscus hypoglossum) i istočnoalpski biser, kukurjek božićnjak (Helleborus niger macranthus). Uz brojne režuhe (Dentaria enneaphyllos, D. bulbifera i Cardamine trifolia) u bukovim šumama cvatu kopitnjak (Asarum europaeum), ciklama (Cyclamen europaeum), ljekoviti likovac (Daphne mezereum) i veliki šumski ljiljan (Lilium martagon). Na sječinama nalazimo i otrovne biljke velebilje (Atropa belladonna) i jedić (Aconitum vulparia).

ŽIVOTINJSKI SVIJET NA OKIĆKOM PODRUČJU

Od životinja po stijenama Okića plaze zidne gušterice (martinčeki, Podarcis muralis) i otrovni poskok (Vipera ammodytes) prepoznatljiv po roščiću na vrhu glave, a tu su češći veliki bezopasni gušter zelembać (Lacerta viridis) i najduža zmija ovog kraja guž (Elaphe longissima). Uz stijene nalazimo i mediteranskog puža (Pomatias elegans) koji za suše svoju kućicu zatvara posebnim poklopčićem. Teško je utvrditi živi li tu još vrtni puh (Eliomys quercinus), osobita vrsta zapadnomediteranskog puha smeđih leđa s crnim "naočalama" i tanjim repom na vrhu kojeg je crno-bijela kita. Za ovu se vrstu zna da naglo nestaje iz srednje Europe. Okić povremeno posjeti i par gavrana (Corvus corax) koji prave gnijezdo u susjednim šumama. U crnograbovoj šumi uz brojne druge pjevice pojavljuju se i grmuša pjevica (Sylvia communis), strnadica cikavica (Emberiza cia) i juričica(Acanthis cannabina).

Od vodozemaca u kitnjakovom pojasu susretnu se krastača (Bufo bufo), daždevnjak (Salamandra salamandra) i smeđa šumska žaba (Rana dalmatina), a od gmazova sljepić (Anguis fragilis) i neotrovna zmija smukulja (Coronella austriaca) koju ljudi često zbog njezinih šara zamijene za riđovku. Od sitnih, ali krvoločnih rovki najsitnija je hrčica (Sorex minutus), strah i trepet za sve životinje na tlu do veličine miša. Teška je samo 3 grama.

Pod zemljom podzemne hodnike-labirinte kopa krt (Talpa europaea), koji u njima hvata gujavice i ličinke raznih kornjaša, naročito hrušta (Melolontha melolontha). Uz živice i u šikari danju se skrivaju ježevi (Erinaceus concolor). Ljeti u grmlju posebno kuglasto gnijezdo gradi najmanji europski puh lješnikar (Muscardinus avellanarius). Vjeverica (Sciurus vulgaris) je rijetka. Od lovne divljači tu su najbrojniji fazani (Phasianus colchicus), zečevi (Lepus europaeus), lisice (Vulpes vulpes) i srne (Capreolus capreolus). Jazavac (Meles meles), koji često za svoja podzemna naselja prepravlja lisičje jame, rjeđe nastrada od lovaca, kao i kuna bjelica (Matres foina). Nekad je po poljima bilo i mnogo više trčki (Coturnir coturnix).

Uz šumske ptice uobičajene za naše krajeve kao što su zeba (Fringilla coelebs), kos (Turdus merula), velika sjenica (Parus major), zviždak (Phylloscopus collybita), brgljez (Sitta europaea), veliki djetlić (Picodes major), šojka (Garullus glandarius ), kukavica (Cuculus canorus) i šumska sova (Strix aluco), u hrastovim i kestenovim šumama nalazimo neke koje su za njih specifične. To su slavuj (Erithacus megarhynchos), mali djetlić (Picoides minor), vuga (Oriolus oriolus), dugokljuni puzavac (Certhia brachydactyla), te obična i bjelovrata muharica (Muscicapa striata i Ficedulla albicollis). U neposrednoj blizini Okića zabilježena je za ove krajeve rijetka siva grmuša (Sylvia borin).

Uz rubove šuma i na livadama žive poljska ševa (Alauda arvensis), svračak (Lanius collurio), žutarica (Serinus serinus), zelendur (Carduelis chloris), češljugar (Carduelis carduelis) i žuta strnadica (Emberiza citrinella). Uz kuće i vrtove zadržavaju se vrapci (Passer domesticus i P. montanus), grlica gugutka (Streptopelia decaocto), lastavica (Hirundo rustica), piljak (Delichon urbica), mrka crvenrepka (Phoenicurus ochruros), čavka (Coleus monedula), svraka (Pica pica), siva vrana (Corvus corone corvix) i ćuk (Athene noctua). Uz sađenu crnogoricu javlja se i jelova sjenica (Parus ater). Kokoši krade jastreb (Accipiter gentilis), a poljske miševe i voluharice tamani zaštićeni škanjac (Buteo buteo), koji često nastrada od lovaca zbog svoje sličnosti s jastrebom.

U brojnim potocima (Konšćici, Molvici, Brebernici, Okićnici, Gonjevi i drugima) uz ribe pijora (Phoxinus phoxinus), peša (Cottus gobio) i klena (Leuciscus cephalus) svako proljeće na mrijestu nađemo paklare, primitivne kralješnjake zmijolika tijela (slične jeguljama) koji umjesto čeljusti imaju posebnu prijanjalku. Tu uz vodenkosa (Cinclus cinclus) možemo ponekad vidjeti kako rone u potrazi za vodenim kukcima vodenrovke (Neomys fodiens i N. anomalus), a još je čest i vodeni voluhar (Arvicola terrestris). U rukavcima i barama žive barska kornjača (žaba-korjača, Emys orbicularis) i bjelouška (Natrix natrix). Uz potoke gnijezde se i pastirice (Motacilla cinerea i M. alba), a na johama i batokljun (Coccothraustes coccothraustes).

U mlakama na šumskim stazama i putevima često se ljeti glasaju sitne žabice mukači (Bombina variegata) koje u opasnosti pokazuju svoju intenzivnu žutu boju trbuha, upozoravajući da su pune otrovnih kožnih žlijezda poput daždevnjaka. U vodama se kriju čak tri vrste vodenjaka: planinski (Triturus alpestris), veliki istočnoalpski (T. carnifex) i osobita ilirska podvrsta malog vodenjaka (T. vulgaris meridionalis). Uz šumske glodavce, šumskog miša (Apodemus flavicollis) i riđu voluharicu (Clethrionomys glareolus), te šumsku rovku (Sorex araneus) u sumrak i po noći po tlu tu traže hranu istočnoalpsko-zapadnodinarski voluharić (Pitymys liechtensteini) i crna planinska rovka (Sorex alpinus). Šumski miš i riđa voluharica prenositelji su hemoragične groznice, a krpelj (klop) koji odrasta u gnijezdima ovih sitnih šumskih stanovnika može biti i prenositelj borelioze.

U godinama kada rodi bukvica čest je i jestivi veliki puh (Myoxus glis), a od zvijeri u bukovim šumama češća je nego drugdje u okićkom kraju kuna zlatica (Martes martes). Posljednjih godina mogući su i iznenađujući susreti s risom (Lynx lynx) i divokozom (Rupicapra rupicapra), koji čak dovde znaju zalutati iz nedalekog slovenskog Kočevskog roga. Od ptica koje su karakteristične za bukove šume, ovdje su zabilježene crnoglava grmuša (Sylvia atricapilla), crvendać (Erithacus rubecula), crnoglava sjenica (Parus palustris), kratkokljuni puzavac (Certhia familiaris), drozd cikelj (Turdus philomelos), siva žuna (Picus canus), a povremeno i lještarka (Bonasia bonasia).

Nizinski dio okićkog kraja proteže se između potoka Okićnice i Brebernice do šume Okićkog luga. To je poplavno područje hrasta lužnjaka (Quercus robur) i crne johe (Alnus nigra), gdje je na bivšem Zwillingovom ribnjačarstvu, danas ribnjacima Crna Mlaka, proglašen specijalni ornitološki rezerat. Na ribnjacima, tršćaku, močvarnim livadama i lužnjakovim šumama uz orla štekavca (Haliaeetus albicilla)i orla klokotaša (Aquila pomarina) tu se gnijezdi čak 60 do 80 pari patke njorke (Aythya nyroca). Crna Mlaka je jedno od najvažnijih europskih odmorišta te patke. U proljeće i jesen tu se pri seobama odmara od 3000 do 5000 primjeraka njorki!

Od gnjezdarica vrijedno je spomenuti još i bukavca nebogleda (Botaurus stellaris), čapljicu voljak (Ixobrychus minutus), crnu rodu (Ciconia nigra), škanjca osaša (Pernis apivorus), crnu lunju (Milvus migrans), prdavca (Crex crex), te trstenjake (Acrocephalus spp.). Uz ribnjake hranu traži tvor (Mustela putorius), ali i zerdav (Mustela erminea), te divlja mačka (Felis silvestris). Svoje utočište ovdje je našla i vidra (Lutra lutra), jedan od najugroženijih sisavaca Europe. Tu su uz srne češći jelen (Cervus elaphus) i divlja svinja (Sus scropha).

Od glodavaca u močvarnoj šumi i tršćacima brojni su prugasti miševi (Apodemus agrarius), a po močvarnim livadama i među busenastim šašem livadne voluharice (Microtus agrestis). Glodavci ovih poplavnih šuma stalni su rezervoar tularemije, a gotovo 20% ih je zaraženo leptospirama koje izazivaju neugodna bubrežna oboljenja. Od obje ove bolesti mogu oboljeti nepažljivi posjetitelji tih šuma koji ne paze na svoju osobnu higijenu.

Uz crvenog mukača (Bombina bombina), jestive žabe kreketače (Rana esculenta) i gatalinku (Hyla arborea) tu živi i osobita vrsta žabe. Svako proljeće oko Josipova dijelovi močvarne šume postanu plavi od modrača, mužjaka močvarne žabe (Rana arvalis wolterstorffi), endema Panonske nizine, posebno brojne u Pokupskom bazenu i srednjoj Posavini. Vodozemce i glodavce tamane bjelouška (Natrix natrix) i otrovnica riđovka (Vipera berus).
U ribnjacima i kanalima uz njih ribu lovi zmija ribarica (Natrix tessellata). Čest je i bizamski štakor (Ondatra zibethica). Noću u trsci i uz rubove šume love kukce razni šišmiši, od kojih su za ovo područje do sada zabilježeni smeđi dugoušan (Plecotus austriacus), rani večernjak (Nyctauls noctula) i veliki potkovnjak (Rhinolophus ferrumequinum). U Zwillingovom drvenom dvorcu "Ribogradu" imaju šimiši svoju ljetnu koloniju.

VINOGRADARSTVO NA OKIĆKOM PODRUČJU

Prema "Rajonizaciji vinogradarskih područja u Hrvatskoj" vinogradi podokićkog kraja pripadaju Plešivičko-okićkom vinogorju u sastavu vinogradarskog podrajona Plešivica. Računa se da na podokićke vinograde otpada po prilici 220 ha vinograda u kojima su sorte: štajerska belina (20%), kraljevina (20%),š5ipelj (10%), graševina (8%) te u manjem postotku veltlinac, silvanac i druge bijele (15%), te portugizac (10%), frankovka (6%) i kavčina (11%) od crnih sorata.
Iz današnjih dana prošetajmo kroz povijest vinogradarstva ovog kraja.

Vinovu lozu na ove prostore Europe vjerojatno su prenijeli Tračani, iako se ne isključuje pretpostavka da su mnogi kultivari vinove loze nastali u međurječju Save i Kupe. Sigurno je da se loza uzgajala na podbrežju Medvednice prije dolaska Rimljana, dakle već u doba Ilira i Kelta. Rimljani su širili vinograde i kulturu uzgoja vinove loze i pijenja vina. Prema mnogim izvorima Hrvati su ovdje upoznali i prihvatili vinovu lozu, kulturu uzgoja, njege i korištenja.

Okić se prvi put spominje 1193. godine u ispravi biskupa Kalana, a već u 13. stoljeću na području Plešivice stara je Hrvatska podgorska županija, čije je sjedište zvano "Turanj" bilo kod današnje Sv. Jane. Župana su birala bratstva koja su prema županu imala vojničke obveze, obrađivala vinograde, ali su na svojim posjedima uglavnom bila slobodna sve do 1293. godine, kad kralj Andrija III županiju daruje plemićkom rodu Babonića. Tada i bivši slobodni seljaci postaju kmetovi koji su dužni davati različite naturalne i novčane daće i raditi na vlastelinskim vinogradima. U izvorima 13. stoljeća dolazi se do podataka koji svjedoče da se vinova loza sadila gdje god su za to postojali prirodni uvjeti te su zasađena čitava brda. U tom se vremenu po prvi puta spominje Jastrebarsko u ispravama bana Stjepana 1249. godine kao "terra Jastrabicza" - zemlja Jastrebarska. To je vrijeme kada "banom čitave Slavonije" postaje Dionizije Okićki (1274.)

Kmetovi su na vlastelinstvima županije Podgorske tijekom 14. i 15. stoljeća podnosili "kolektivni teret". Tako su uz desetinu morali "okapati dva vinograda dva puta, oberbati, otpremiti vino i izraditi po 120 komada kolaca za vinograde". Sačuvani registri desetina pokazuju da je u 15. stoljeću vinogradarstvo razvijeno na svim vlastelinstvima i posjedima između Save i Kupe (Samobor, Okić, Želin, Jastrebarsko, Turopolje). Prema istom registru iz 1459. godine 53 podložnika samoborskog vlastelinstva platila su 53,5 vedara desetine vina i 23,5 kupa prosa. I na okićkim su posjedima gotovo svi seljaci obrađivali vinograde.

Turci su 1593. godine opustošili Turopolje i dio vlastelinstva Okić. Čitavo je područje prije pustošenja bilo dobro napučeno. Nakon pustošenja vlastelinstvo Okić se brzo obnavlja i 1598. godine imalo je 295, a 1600. 357 podložnika. Glavna vinska daća bila je gornica, koja se davala prema veličini vinograda, ali je ipak najveću vrijednost imala desetina vina. Tako se spominje da je 1605. godine desetinom sakupljeno 1.221 vedro vina što je činil0 53,38% ukupnih vlastelinskih prihoda. Te iste godine prikupljeno je 830 vedara vina gornice, što je činilo ukupnu vrijednost područja Cultellus Podgorja (kotar Podgorje) od 1640 forinti. Kolika je to vrijednost najbolje se vidi po tome što je novčana renta vlastelina iznosila samo 76 forinti.
U desetinskom kotaru Podgorje nalazila su se vlastelinstva Okić, Jastrebarsko, Ozalj, Ribnik, Bosiljevo, a Petrovina je kaptolski posjed na kojem se desetina pobire zasebno. Počinju masovni nemiri i bune u kojima sudjeluju i okićki vinogradari. Gušenje buna značilo je i povećanje nameta.

Gospodari cijelog ovog područja postali su 1519. grofovi Erdödy koji su tu prisutni sve do 1922. godine, kada je umro posljednji, Stjepan Erdödy. U drugoj polovici 16. stoljeća prodajom vina bavio se ban Petar Erdödy. Udovica bana Petra Erdödyja otkupila je 1572. godine od kmetova na vlastelinstvu Okić i Jastrebarsko gotovo sve vino, tako da nisu mogli dati crkvenu desetinu, koju je zagrebački Kaptol htio sakupiti u naturi. Međutim, Erdödyevi su ipak prije toga otkupili od zagrebačkog Kaptola desetinu na svom vlastelinstvu Okić. Naime, u prvoj polovici 16. stoljeća Podgorje je prestalo postojati kao jedinstveno desetinsko područje, već se desetina ubirala na svakom vlastelinstvu.

Najokrutniji za vinogradare Okića krajem 16. stoljeća bilježi se Emerik Erdödy koji uz redovite daće još otima vino i žito i brani prodaju vina kmetovima "od svibnja do Miholja", kada je to samo njegovo pravo, što je regulirano odredbom o "Vinotočju". Iz toga se vidi da su na brojnim vlastelinstvima vinogradi imali veću gospodarsku važnost nego ostali poljoprivredni proizvodi. Nakon smrti Emerika nešto je povoljniji položaj vinogradara, čime se feudalci teško mire.

Najviše podataka o vinogradarstvu ovog područja iz vremena je urbarijalne regulacije (1774. do 1780. godine). Malo je olakšan položaj kmeta, ali je u vinogradarstvu ostalo po starom, jer je tržište feudalne eksploatacije proizlazilo najvećim dijelom od vinskih daća. Računa se da su daće iznosile četvrtinu ukupne vrijednosti vina ( tridesetnica, maltarina i sl.). Urbarijska regulacija izazvala je nedostatak radne snage na vlastelinskim vinogradima, pa su feudalci umjesto naturalnih daća povećavali radne obaveze kmetova, na što su seljaci reagirali otkazivanjem pokornosti vlastelinu.

Za vrijeme Francuza (1809-1813) u feudalnim se odnosima ništa nije promijenilo. Po njihovom dolasku vrijedno je spomenuti "žensku bunu", kada su žene napale krčmare Juraja Erdödyja 1814. godine i zaplijenile im vino. Burne 1848. godine završava feudalno razdoblje uz nezadovoljstvo vinogradara jer iako su ukinuti feudalni odnosi i podložništvo, seljaci su dobili samo urbarsku zemlju i to na dugoročnu otplatu (zemljišno rasterećenje), a to znači samo njive i livade, a ne i tzv. gorno zemljište, tj. vinograde, šume i pašnjake za koje su i dalje morali davati gornicu u vinu, vinsku desetinu i ručne, odnosno zaprežne težake za korištenje. Bile su to gorno-činžene zemlje koje su bile predane uz ugovor seljacima na vječno uživanje, ali i podavanja od njih. Samo u slučaju da obitelj ili zadruga izumre, ili da ne daju obveze, mogla se ta gorna zemlja uzeti natrag.

Najviše gorne zemlje, tj. vinograda bilo je u Prigorju i djelimice u Zagorju. Najbolji gorni vinogradi bili su od Zeline, preko Dugog Sela, Sesveta, do Podsuseda (uključivši i zagrebački Pantovčak i Bukovec) pa preko Okića do Slavetića, dakle, od Kalnika do Plešivice, južnim obroncima Zagrebačke gore sve do Sv. Jane i Petrovine. Dio tih vinograda bio je u posjedu zagrebačkog Kaptola.
Na čitavom tom području gdje su na južnim obroncima stoljećima postojali dobri vinogradi, nisu odnosi između veleposjednika i kmetova-gornjaka bili u redu, ali nakon 1848. godine oslobođeni seljaci su smatrali da ne moraju više davati ni gornicu ni vinsku desetinu, pa je često dolazilo do sporova pa i pobuna. Tako je 1862. godine došlo do sudskog spora između Kaptola zagrebačkog i njegovih kanonika i seljaka-gornjaka u Petrovini i pod Okićem. Naime, negdje se plaćala vinska desetina umjesto gornice, a ponegdje su vlasnici zahtijevali i jedno i drugo, ali kad se sve to zbroji ispada za platiti u novcu više od trećine, pa su se seljaci bunili i bez uporabe oružništva nisu htjeli plaćati ugovorene daće.

Iz 1863/64. godine imamo izvorne dokumente o sporu između markiza Hipolita Palavicinija i jegovih 178 gornjaka iz Klinča Sela koji su pripadali gospoštiji kerestinečkoj. Seljaci su uputili podnesak Kraljevskom urbarskom sudu u Zagrebu dokazujući da nisu obvezani platiti vinsku desetinu za zemljišta "Beter, Repišće, Kapleščak, Križna gorica, Oštri vrh, Jalža i Lekovec" jer ona pripadaju tzv. "redovničkoj desetini" koja je 1848. godine bila ukinuta.
Zagrebački Kaptol je pregledao svoju pismohranu ili arhivu i ustvrdio da se ta desetina pobirala od 1585. godine, da je potvrđena 1653. godine i uredno se davala sve do 1848. godine kad je u travnju ban Jelačić ukinuo većinu feudalnih davanja. Desetina je u naturi pobirana, a to znači u vinu. Posljednji ugovor o pobiranju te desetine učinjen je s grofom Aleksandrom Erdödyjem još 1817. godine.

Tijekom spora obje su strane donosile svoje dokumente, molbe, žalbe i uzimale odvjetnike. Napokon je Urbarski sud odbio tužbu Klinča Sela 1862. godine, ali su se oni žalili Banskom stolu, tj. višem sudu, ali i tu su 1863. godine izgubili, kao i na Sudbenom stolu 1867. godine. Sve to je potvrdio i Banski stol 1868. godine, ali su ujedinjeni tužitelji iz općine Klinča Sela bili uporni i sve predali Stolu sedmorice koji su siromašnim seljacima-gornjacima odgovorili "da se vinska desetina mora plaćati...jer vlastelinstvo Kerestinec vinsku desetinu po gornih listovih pobira, to se ona pravno pobira".
Dakle, puna dva desetljeća nakon ukidanja feudalnih odnosa, seljaci općine Klinča Sela izgubili su parnicu i morali i dalje plaćati vinsku desetinu kao i onda dok su bili kmetovi. Borba za vlastite gorice, za ukidanje starih daća, trajala je sve do kraja 19. stoljeća. Bilo je još mnogo parnica dok je zemlja, a poglavito vinogradi, postala punim vlasništvom okićkih seljaka koji su je već stoljećima marljivo obrađivali.

Bivši kmetovi su sve do potkraj stoljeća vodili tešku borbu za vlasništvo nad trsjem, za ukidanje ili otkup vinskih daća, a onda kad su u tome uspjeli, došlo je drugo zlo - vinske bolesti. Pojava gljivičnih oboljenja i trsne uši filoksere 1882. godine uzrokovala je nagli pad površina pod vinogradima. Uz sve to treba dodati velike poreze koji su išli uglavnom izvan Hrvatske, u Ugarsku, koja je prema Nagodbi imala u svojim rukama sve financije, željeznice i druge važne gospodarske grane u Hrvatskoj. Taj položaj je u svojim stihovima opisao Ante Kovačić:
Trsja naša sišu filoksere,
Naš imetak silna štibra ždere,
A tu štibru saveznik naš bere.
Štibre rastu da je već strahota,
A Magjar se s ovrhama mota.

Vinogradarstvo okićkog kraja najveći je cvat doživjelo u 18. stoljeću i do polovice 19. stoljeća. Vino se prodavalo u Jaski, Samoboru, Karlovcu, Zagrebu i izvozilo u susjednu Sloveniju. Vinski trgovci dolazili su redovito u okićki kraj, a sa željezničke stanice u Zdenčini odlazilo je na stotine bačava u razne krajeve zemlje. Tako je bilo sve do osamdesetih godina 19. stoljeća kada je glavni proizvod ovih krajeva prvi put počeo zakazivati pojavom filoksere koja je poput svinjske ili stočne kuge poharala vinograde. Kako jedno zlo ne dolazi samo, pojavila se i pošast na svinjama, svinjska kuga i djelimice stočna. Vatroslav Rožić, učitelj i pisac iz jaskanskog kraja, piše u knjizi Prigorje kako je trsna uš napala vinograde:
"... dešla je na trse nekakva zlina, nekakva vuš "filoksera" i se je trse pojela i tak Prigorce jako nazad vrgla i zatrla. Najpredi počeli su se sušiti i venuti trsi v M. Tomšića iz Predinske Drage, i to na Zavoju. Nekuliko trsov posušilo se letos, drugo leto nekuliko... Gospodar trsa ni si bas trl glave s početka prvo leti, a ni drugo; mislil je da ga drugi ljudi plašiju, kad su mu rekli, da mu se trse posenalo. Tretje leti je već vidil kaj bu, unda je pričelo senati i sušiti se i pri drugi i sad se bome plakal..."

Opustjeli su vinogradi, nestalo je do tad stalnog izvora prihoda i ljudi su sve više nakon odslužene vojničke obveze, kretali preko oceana u Ameriku. Tada su se sve više raspadale i dijelile stare kućne zadruge, pa je narod još više osiromašio i tražio kruha daleko izvan Hrvatske. Posljedice su bile sve češće seobe u zemlji i izvan nje u Europu i dalje. Uz to je došla i tragedija sela Popov Dol 1911. godine i brojni su Okićanci zauvijek napustili svoj zavičaj.

Obnova vinograda, poslije pojave filoksere, krenula je zaslugom dr. Ive Malline, upravitelja Gospodarskog odsjeka kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu. Podižu se rasadnici američkih loza koje sluze kao podloga za vinovu lozu. Veliki je doprinos u obnovi vinogradarstva imao rasadnik u Reki, Sv. Jani i na Plešivici. Prisustvom rasadnika u Reki i nešto kasnije u Samoboru sve se više širi "moderniji" sortiment s tramincem, pinotom bijelim, sivim i modrim, silvancem, graševinom itd.
Sadnja američke loze i obnova vinograda trajala je godinama, a do tada se pučanstvo snalazilo na razne načine. Bilo je i pojava gladi i bijede, pa se sve više voća, povrća, rakije, a osobito poznatih okićkih trešanja vozilo kolima ili vlakom iz Zdenčine u Zagreb i Karlovac, samo da se narod prehrani.

Budući da je vina bilo malo, porasla mu je cijena, pa i krađe vina iz klijeti, nazvanih his, postale su vrlo česte. Zato vinogradari napuštaju hise i grade kuće s podrumima ili pivnicama, pa vino drže kod kuće. U hisima su ostavljali samo tzv. čiger ili delanec, tj. pravljeno vino. Naime, na tropinu su dodavali vodu i nešto šećera, pa puštali da provrije i time pojili težake. U novije vrijeme se ta proizvodnja usavršila, pa je teško prepoznati vino od tzv. čigera

Poslije prvog svjetskog rata ukazuje se na potrebu osnivanja vinogradarsko­vinarskih zadruga. Tek 1929. godine osniva se Prva okićko-plešivička vinogradarska zadruga u Gornjem Desincu, a nakon drugoga svjetskog rata oblikuju se opće poljoprivredne zadruge. Godine 1930. u "Gospodarskom listu" stoji da čitav kotar Jastrebarsko ima oko 4.000 jutara, pa je prema tome najveći vinorodni kraj u Hrvatskoj (Desinec, Okić, Sv. Jana itd.). Ovi su vinogradi poslije filoksere regenerirani s Ripariom portalis, Rupestris du Lot i Berlandieri x Riparia Teleki.
Ovo je izuzetno vrijedan članak koji govori o aktivnosti u obnovi vinograda i suvremenim pristupima u vinogradima tog vremena i kraja. U kasnijim brojevima i godinama sve se više nalazi uputa o postupcima s vinom, a posebno se osvrće na potrebu standardizacije vina u dobrim vinogorjima, spominjući pri tom i Okić.

Danas se vinogradarstvo i vinarstvo na ovim prostorima osuvemenjuje i već postoje mnoga obiteljska gospodarstva koja proizvode kvalitetna vina koja su prepoznata na tržištu. U razgovoru s mnogima iz ovog kraja očekuje se još više angažmana na promicanju kakvoće podokićkih vina, jer ovdje na ovim prostorima "čovjek i loza su jedno", žive tradiciju i njegovat će i dalje svoju ljubav prema svojim goricama i starim hisima.