OKIĆ U RUKAMA OBITELJI ERDÖDY

Prije više od pola tisućljeća, godine 1493. kupili su Erdödy za 6 tisuća zlatnih forinti Okić. U ime te velikaške obitelji kupac je bio Toma Bakač, tada biskup u Đuru (Gyor), u Mađarskoj, i kraljevski kancelar, a uz njega je bio i brat Nikola i njegovi sinovi: Petar, Valentin, Pavao, Ivan i Tobija. Tako je ta velika i slavna obitelj došla u Hrvatsku u kojoj je imala goleme posjede u Zagorju, Prigorju i Moslavini i iza Zrinskih i Frankopana bila najmočnija u Hrvatskoj (i Slavoniji). U kupoprodajnom ugovoru točno se navode sela koja su pripadala gospodstvu okićkom. To su: Domagović, Cvetković, Stankovo, Beter, Repišće, Čremišišće, Pavučnjak, Klinča Sela,Terzic (danas Tržić), Galgovo, Podgrađe, Tlake (danas Klake), Konščica, Orešje, Molvice, Obrež i Stupnik.

Iduće godine je kralj Vladislav naložio čazmanskom ili zagrebačkom kaptolu da Bakače uvede u posjed. To su uradili meštar Blaž, kraljevski povjerenik Petar Imprić od Jamnice, Stjepan Tomašić od Korane, u nazočnosti plemića, npr. podbana Ladislava od Kaniže, Nikole Tereka (Torok,Turčin), kaštelana jastrebarskog, Mirka od Korutne, kaštelana samoborskog; Jurja kaštelana susedgradskog; Stjepana Berislavića, kaštelana grada Lukavca u Turopolju i Gregora, kaštelana ozaljskog. To su ujedno bili svjedoci i najbliži susjedi, "mejaši" okićkog vlastelinstva. Prvi kaštelan okićkog grada bio je Stjepan Tomašević, imenjak i prezimenjak posljednjega bosanskog kralja.

Nema podataka da je Toma Bakač boravio osobno na Okiću, nego su u njegovo ime upravljali kaštelani, a idući je bio David Šafarić (1504). Također nije zapisano da li je spomenuti Toma Bakač koga možemo nazvati starijim, jer je nosio isto ime i prezime kao sisački junak i pobjednik Toma Bakač Erdödy, ali stotinjak godina ranije, dao imanje svojim rođacima ili nećacima. Tek 1517, kad je uredio i utvrdio biskupski grad u Zagrebu (Kaptol), oporučno je ostavio svoje brojne posjede sinovcu Petru, sinu Nikolinom. Bila su to uglavnom dobra u današnjem austrijskom Gradišću, tada zapadnoj Ugarskoj, a u Hrvatskoj, odnosno Slavoniji to su bili: Moslavina (danas Popovača), Jelen-grad, Dijanovec, Plodin, trgovište Kutina, zatim Cesargrad u Zagorju i Okić u Prigorju. U slučaju da njegov rod izumre, odredio je da ta imanja pripadnu djelimice crkvi i djelimice zagrebačkom kaptolu.

Uskoro su Bakači koji se sve više u Hrvatskoj nazivaju i Erdödyma povećali svoje posjede i zaokružili Okić s Jastrebarskim na jugozapadu i Lipovcem na zapadu, postali su još ugledniji i uzeli su naslov: slobodna gospoda od Cesargrada, Okića, Lipovca i Jastrebarske. Godine 1557. postao je Petar, sin spomenutog već Petra banom hrvatskim. U odnosima s drugim feudalcima nije Petar bio baš miroljubiv, ali je prema svojim potčinjenima pokazivao darežljivost, pa je npr. 1546. dao za posebne zasluge Jurju Stričkoviću i njegovoj ženi Jeleni na upravu Konšćicu, selo na imanju okićkom, davao je i novčane priloge, grofu Stumbergu je pomogao novčano da iskupi iz ropstva kćer Anu za 480 forinti, a kad to nije bilo dosta, dodao je konja vrijednog tada 50 for. i založio posjed Kerestinec u sučiji molvičkoj.

Taj Petar, drugi po redu među Erdödyma, nije imao muških potomaka pa je u slučaju da ne bude imao muška poroda sve, pa i Okić, ostavio svojoj kćeri-jedinici Ani, koju bismo mogli nazvati Anom Okićkom. I on je rado boravio na Okiću odakle je mogao vidjeti, koliko mu oko seže, sva svoja imanja do Kupe. Tu je, na Okiću, 1557. sklopio poseban ugovor sa zagrebačkim kaptolom oko okićke, jastrebarske i kravarske desetine. Petar II Erdödy isticao se, kao i brojni Zrinski i Frankopani, u obrani "ostataka" Hrvatske od sve češćih turskih prodora, pa je u znak priznanja dobio potvrdnu darovnicu za imanja: Okić, Lipovec, Jastrebarsko, Želin, Cesargrad, Novigrad i Hrastilnicu na Savi blizu Siska. Istodobno je naloženo zagrebačkom kaptolu da ga uvede u posjed, što je tada bilo uobičajeno jer su kaptoli čuvali spise i pečate kojima su ovjeravali zamljišne i druge promjene.

U drugoj polovici 16. st. ovaj kraj, pa i velik dio Hrvatske, zahvatila je promičba za prelazak na novu vjeru - protestantizam koji se širio iz Austrije, Ugarske, a potekaoj e iz Njemačke nakon što je Martin Luther utemeljio svoja načela koja su bila usmjerena uglavnom protiv Pape, skupljanja novca i nekih slabosti koje su se pokazale u katoličanstvu. Jedan od pristaša te nove nauke vjere bio je i Petar II Erdödy, pa je i on rado slušao vatrenog propovjednika protestantizma Grgura Vlahovića iz Ribnika kraj Karlovca. Spominje se da je on 1563. propovijedao i negdje pod Okićem i da su ga slušali Petar, pa zagrebački biskup Matija Bruman i još neki plemići. Protestantski pokret, nazvan i reformacijom, nije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj naišao na dublje korijene, a uskoro ga je gotovo posve nestalo kad su katolička crkva i države koje su joj ostale vjerne pokrenule tzv. protureformaciju.

Petar II Erdödy kupio je 1560. od nekog Petra Herešinca posjed Kerestinec, u plodnoj dolini nedaleko od Save i Zagreba. Od tada ta obitelj ne popravlja više teško pristupačni Okić, a njegov sin, Petar III, poznat kao vojskovođa u ratu protiv Turaka i uskočki žumberački kapetan, počeo je 1575. na kerestinečkom imanju graditi novi grad u nizini, zaštićen bedemima i vodenim preprekama. Od tada Erdödy sve češće borave u tom novom sijelu, tu imaju svoju kancelariju, i tu izdaju svoje spise ovjerene vlastitim pečatom i grbom.

U drugoj polovici 16. stoljeća počinje teška bitka hrvatskog naroda za opstanak, za biti ili ne biti, jer su turske čete često prelazile Unu, Kupu pa i Savu i dolazile nadomak Zagrebu. Istočni dijelovi Hrvatske (Slavonija) i jugozapadni (Dalmacija) s najvažnijim gradovima npr. Požegom i Klisom već su bili u turskim rukama, a njihove pomoćne horde - Vlasi - martolozi, pljačkaju, ubijaju, odvode u ropstvo sve više pučanstva. Tada počinje opće bježanje prema sjeveru i zapadu, prema slovenskim zemljama, austrijskim pokrajinama, zapadnoj Ugarskoj, Moravskoj i današnjoj Slovačkoj gdje žive i danas njihovi potomci kao Gradišćanski Hrvati. Kad je u dolini Une 1556. pala Kostajnica, održao se u hrvatskim rukama još samo Bihać, a s juga dolaze brojni prebjezi - Hrvati, koje kajkavci nazivaju Horvatima, pa naseljavaju postojeća ili utemeljuju nova sela, npr. Horvati kraj Rakovog Potoka, pa Horvati kraj Zagreba od kojih danas postoji samo Horvaćanska cesta.

I Petar II je primao prebjege iz ugroženih ili zaposjednutih krajeva Hrvatske, slično kao i danas, pa je tako u nizinskom dijelu okićkog imanja, na mjestu današnje Zdenčine, gdje su onda bili močvarni hrastovi lugovi, naselio pridošlice iz Pounja, vjerojatno iz okolice Bihaća, po tadašnjem nazivu Bišćane. O tome piše spomenuti Laszowski: "God. 1562. dođoše k banu Petru Erdödyu "Hrvati pridošlice" Juraj Simanović, Martin Malčić, Ivan Juratović i još mnogi drugi odtjerani s vlastitih ognjišta po turskoj nevolji, te ga umoliše za pomoć, a on ih izpravom pisanom 26. listopada 1562. u gradu Okiću, stalno naseli na šumovitom mjestu Zdenčini, dozvolivši im krčiti šumu uz oprost od svih daća na tri godine, dok će nakon izminuća tog vremena odavati vlastelinstvu godimice tri pluga kroz dva dana na tjedan u vrieme sjetve, te desetinu i daću poput inih kmetova. Kako nam naselbena izprava pripovieda bijahu plemići Juraj, Petar, Nikola, i Juraj stariji Simanovići, prvi pridošlice iz Bosne (od Bišća) k banu Petru Erdödyu, koje je ovaj primio. Iza toga se vratiše natrag u Bosnu, od kuda su doveli sobom "sto kuć Hrvata ...ki su od turske sile od Bišća uskočili i pri svićah i zvizdah u naše kraje prišli."

I dok je Petar bio milostiv prema prebjezima iz južnih krajeva Hrvatske, s domaćim, susjednim vlastelinima vodio je uvijek neke sporove oko šuma, međa i vinograda, osobito sa Stupničanima kojima je haračio šume, pa im je uzeo i vinograde ispod Okića, ali ih je morao vratiti natrag. Zanimljivo je napomenuti da žitelji Zdenčine i danas imaju svoje vinograde poviše Repišća, a ispod Gonjeve, i da su svi gotovo u jednom komadu, ali za sada ne znamo kako su i kada Zdenčaki, kako ih nazivaju Okićanci, došli u posjed tih vinograda na najljepšem mjestu, tj. na visini od oko 250-300 metara, gdje su magle najmanje, a položaj je prisojan, tj. okrenut prema toplom jugu.

Nakon Petrove smrti (1567.) imanjem Okića upravljala je njegova žena Barbara, rođena Alapić, vjerojatno sestra Gapšara "Gaše" Alapića koga opisuje i August Šenoa u svojoj "Seljačkoj buni". Spisi iz toga vremena obilježavaju Barbaru kao vrlo nasilnu ženu poput njena suvremenika Franje Tahija. Kažu da je bila nesnosna kao tlačiteljica svojih brojnih kmetova, da je tražila velike i nemoguće daće. Njeni upravitelji gradova, kaštelani okićki i jaskanski, uradili su mnoga zla i nepravde svojim podanicima, kako neslobodnim kmetovima, tako i malim slobodnim plemićima, jednoselcima koje smo već nazvali šljivarima. Slično su prema potčinjenima postupali i njezini sinovi Petar III i Tomaš, pa stoga i nije čudo da su se i Okićanci pridružili odredima Matije Gupca, Ilije Gregorića, Mogaića i drugih vođa stubičanske "muške punte" koju obično nazivamo hrvatsko-slovenskom seljačkom bunom 1573. godine.

Pobuna je od Stubice preko Susedgrada i Okića zahvatila sva kmetska sela do iza Jastrebarskog. Bunu je na ovom prostoru u krvi ugušio spomenuti Gašpar Alapić, podban hrvatski, s konjanicima kneza Nikole Zrinskog, a spisi spominju da je tu pobijeno oko 800 seljaka-kmetova. Narod je u svojoj predaji sačuvao spomen na taj poraz, na bunu, na dobrog seljačkog kralja Matijaša, koga su u priči povezivali s borbama za svoje "pravice" i vremenom kralja Matijaša, koga smo već prije spomenuli.

OBRANA OKIĆA OD TURAKA

Kao nekoć za tatarske najezde, othrvao se Okić i Turcima potkraj 16. stoljeća, kad je njegov gospodar Toma (Tomaš) Bakač Erdödy pod Siskom izborio 1593. najveću i najsjajniju pobjedu nad Turcima i njihovim krvoločnim vlaškim pomagačima kojoj se onda divila čitava Europa i hvalila "silnog Bakač-bana". I u ovom našem posljednjem Domovinskom ratu opet su na granici Hrvatske, na posljednjoj kupskoj crti obrane, bili potomci onih istih Vlaha koji su pomogli poturici Hasan paši Predojeviću da od Hrvatske učini "ostatke ostataka", moramo se sjetiti da je nakon sisačke pobjede došlo vrijeme "oživljene Hrvatske" koja je vratila svoju izgubljenu zemlju. I tom pobjedom je gospodar Okića i drugih posjeda Toma Erdödy, čije kosti počivaju u zagrebačkoj prvostolnici, a pjesnik A. G. Matoš mu spjevao lijep sonet, najavio nepobjedivost hrvatskog naroda čiji Okić i glavni grad Zagreb nisu nikada pali pod turske lance, pod vlast turskog polumjeseca, iako je baš zbog njega i čitava Hrvatska dobila sadašnji oblik polumjeseca.

Kad je Hasan-paša 1591. prvi put napao Sisak, uvidio je da bez zauzeća hrvatskog Bihaća i izgradnje turskog mostobrana na Kupi, tj. nove Petrinje, neće moći uzeti Zagreb, opljačkati Turopolje i Prigorje. A kad je to obavio, krenuo je 1592. s odredima janjičara i pljačkaša martoloza preko plodne odranske ravnice put Zagreba. Došao je s vojskom do današnjeg Novog Zagreba i preko nabujale Save gledao tornjeve Sv. Marka u Griču i Sv. Stjepana kralja na biskupskoj katedrali, ali se nije usudio prijeći preko rijeke, možda zbog utvrđenog Zagreba koga su učvrstili Erdödy, gospodari Okića, a možda i zbog nabujale rijeke. U bijesu dao je svojim pomoćnim odredima, martolozima, da opljačkaju i opustoše čitav kraj južno od Save do Kupe, a zatim su se vratili u svoj Jeni Hisar, Novi Grad, a to je bila nova turska Petrinja, iz koje je, kako kaže turski putopisac E. Čelebija, slao turske ratnike na Hrvatsku "kao što se sokol šalje iz svoga gnijezda u lov". I današnja je Petrinja bila zamišljena slično, za pohod prema Zagrebu, ali su novi osvajači s Istoka našli kao i Hasanovi svoj grob "u hladnoj Kupi".

Iduće, povijesne 1593. opet su Turci i Vlasi poput poplave prekrili ravnice Turopolja, pa su došli sve do Jastrebarskog, Okića, Samobora i Kerestinca, opustošili čitav kraj i odveli mnogo naroda u sužanjstvo. Spasili su se samo oni koji su našli utočište u zidinama spomenutih gradova-utvrda. I 1595. kad su se vodile završne bitke za tursku Petrinju, koja je uskoro postala glavna izlazišna točka za oslobađanje Hrvatske, upali su Turci opet u okićki kraj, i to posljednji put. Dočekali su ih podno Okića karlovački konjanici, žestoko potukli, a njih pedeset je našlo tu svoj grob, kako se to obično događa svim osvajačima, od Tatara, Turaka pa nadalje. Otada turska velesila opada, pa nisu više nikada provalili u ovaj pitomi kraj, a oni koji dolaze danas, čine to kao prijatelji.

Književni povjesničar i začetnik svega športskog života u Hrvatskoj potkraj 19. i u početku 20. stoljeća, dr. Franjo Bučar (Zagreb 1866. - 1946.), opisao je u svom časopisu "Gimnastika" izlet iz Zagreba preko Zdenčine do Okića 1897. godine. Evo što je napisao dr. Bučar, a prema pripovijedanju vodiča koji ih je vodio na okićku utvrdu, o vremenu kada su Turci napadali Okić:

Nepristupačan Okić-grad ne mogoše nikako silom zauzeti, pa odlučiše gladom primorati ga na predaju. U gradu je već ponestajalo hrane - bilo je samo još tri vreće pšenice i dva janjca. Obsjednuti zaklaše jedno janje, oderaše ga, te napuniše onako krvavu kožu sa pšenicom i baciše ga među Turke. Ovi misleći da imadu obsjednuti još dosta hrane, okaniše se dugotrajnog opsjedanja i pođoše put Turopolja. Tamo na počinku digne jedan od Turaka pečenog kopuna pa ražnju, izazivajuć junačinu, koji bi se osmjelio oteti mu tog kopuna. U to pukne Okić-grada top i razese pečenog kopuna i izazivača. To bje za Turopoljce ujedno znak za napadaj. Navališe na Turke i rastjeraše ih, te dobiše za to plemstvo.

ERDÖDY NAPUŠTAJU OKIĆ

Nakon poraza tursko-vlaške vojske pod Siskom i uskoro kod Petrinje, nestalo je turske opasnosti, pa i potrebe za održavanje tvrđava kao Okić koje su se uzdizale nad ravnicom poput orlovskih gnijezda. Ostavljen je od svojih stoljetnih gospodara knezova Erdödya koji su, u skladu s vremenom, našli više udobnosti u dvorcu Kerestincu, nadomak Zagreba podignutom 1575. Osim gradskih kaštelana koji su još neko vrijeme boravili na Okiću s malom posadom i skupljačima kmetskih daća, nije na gradini nitko boravio. Posljednji put je velikaška svita pohodila Okić kad je 1619. umrla Suzana Erdödy, žena Petra, brata Tominog. Iako je umrla u Kerestincu, odlučili su je zakopati u crkvi sv. Trojstva, podno Okića, što je i učinjeno. Nakon pokopa pozvao je Petar sve na karmine u Kerestinec, pa prema tome možemo zaključiti da je Okić već bio gotovo pust i da se tamo nije moglo primiti brojne ljude. Vjerojatno je Suzana Erdödy, rođena Stubenberg, bila posljednja od te velikaške obitelji čije kosti počivaju pod Okićem.

Budući da je Toma Bakač Erdödy umro bez nasljednika, prenio je 1601.s dopuštenjem kralja Rudolfa II, sva prava na djecu brata Petra. Međutim, zagrebačka biskupija se s tim nije složila i zahtijevala je da i ona dobije neke posjede, pa je došlo do dugotrajne sudske parnice koja je 1644. završila nagodbom prema kojoj se Erdödy obvezuju da će Okić ostaviti crkvi ako bi njihov rod izumro u muškom koljenu. Budući da se to nije dogodilo, Erdödy su i dalje upravljali velikim okićkim imanjem sve do početka 20. stoljeća. Znamo da je 1647. Tomaš Erdödy založio Okić i Kerestinec plemiću Gašparu Orehovečkom, ali ga je uskoro iskupio. Posljednju darovnicu na Okić i Kerestinec dobili su Erdödy 1707. od kralja Josipa I, ali to je vrijedilo samo za nastanjeni Kerestinec, dok se za Okić tvrdi da je bio u potpunosti zapušten, opustio je zauvijek.

Ostalo je samo sjećanje na nekoć slavni grad-utvrdu, njegova bogata povijest, uspomena na knezove Okićke, Baboniće, Benvenute, Frankopane, Erdödye i druge. Pokop i oproštaj od Suzane Erdödy bio je ujedno i oproštaj od Okića čije je povijesno vrijeme isteklo. Kad je 1922. umro Stjepan Erdödy, nestalo je njihove loze s ovog područja, a ostala je samo okićka ruševina, jaskanski i kerestinečki dvorac od kojih je prvi nebrigom dosadašnjih vlasti postao podrtinom, a drugi je služio kao zatvor i vojarna i prilično je dobro očuvan. Na gradinu su od tada dolazili samo znatiželjnici, izletnici, lovci, hajduci i u posljednjih stoljeće i pol planinari koji su uskoro postali njegovi vlasnici i čuvari.
Okić-grad je opet oživio za svoju osmostoljetnicu, 1993. godine, kada se ostvarila želja pjesnika Božidara Kukuljevića i zavijorila opet na njegovu vremenom nagriženu tjemenu "crveno-bijelo-plava trobojnica".