STARI GRAD OKIĆ

HAJDUCI NA OKIĆU

Tijekom osamstoljetne povijesti razne su nevolje otežavale život domaćeg pučanstva pod Okićem. Ovo prilično slabo plodno područje često je stradalo od elementarnih nepogoda: tuče, mraza, suše, poplave, nerodice, vinskih i stočnih bolesti, sve dok se nije proširila masovna sadnja krumpira sredinom 19. stoljeća, bile su česte pojave gladi koje su nakon nerodnih godina zahvaćale čitave kotareve. S obzirom na drvenu gradnju, mnogo štete su izazivali požari koje je sve do početka 20. stoljeća bilo gotovo nemoguće zaustaviti bez sprava i organizirane vatrogasne zaštite.

Osim spomenutih nevolja i feudalaca od kojih su neki tlačili narod, stranih vojski koje su palile, pljačkale i otimale, bile su česte i razne hajdučke i razbojničke družine koje su silom ubirale svoj harač, poglavito od onih imućnijih seljaka. Ovdje ću reći nešto o djelovanju Joce Udmanića, najpoznatijeg hrvatskog hajduka 19. stoljeća na ovom području.

Tijekom 19. st. rijetko se čulo ili pisalo o Okiću. Osim Vukotinovićeve pjesme "Okićke vrane", izuzetak su šezdesete godine kada "Agramer Zeitung", zagrebačke novine na njemačkom jeziku u svojoj rubrici Zavičajne skice donosi članak u kome opisuje ljepote Okića, njegove vinograde i ljude i predlaže već tada da se taj prekrasan položaj i divni krajolici iskoriste u turističke svrhe. Godine 1864. Ivan Kukuljević piše svoj spomenuti rad Okić grad i njime pridonosi upoznavanju njegove bogate prošlosti i starosti gradine, a nedugo zatim sve su novine pisale kako je Joco (Josip) Udmanić, glasoviti hajduk iz Moslavine izveo munjevitu akciju stotinjak kilometara daleko od svog matičnog područja.

Bio je Joca tada strah i trepet bogatih trgovaca i gostioničara i miljenik puka koji je vjerovao da je on, kao i svi pravi hajduci, otimao od bogatih i silnih i davao siromašnima, što je u slučaju ovog našeg Robin Hooda bilo uglavnom točno. O podvizima Joce Udmanića pričale su se priče, pjevale pjesme, pisali romani, kazališni komadi pa čak i glazbena djela. Koliki je strah vladao pokazuje i činjenica da se biskup Strossmayer nije usudio krenuti na put u Jamnicu gdje se trebao liječiti, pa je nastala poznata uzrečica iz toga doba kako: "Na put ide biskup Štroca, ali ga plaši hajduk Joca!" Zanimljivo je napomenuti da je i njemački pisac Friedrich von Gagern potaknut svim time napisao roman "Ein Volk" (Narod) u kojem obrađuje hajdukovanje Joce Udmanića koga naziva Marko Ubranić, a ono što je za nas najzanimljivije, sva radnja se zbiva u podokićkom kraju čije ljepote Gagern opisuje i služe mu kao pozornica romantičnih zbivanja. Isto tako treba dodati da su Slovenci već 1937. godine preveli taj roman na svoj jezik i objavili u Ljubljani.

Nama je osim po novinskim člancima suvremenika taj Udmanićev pohod poznat po opisu domaćeg čovjeka, svećenika Stjepana Mrakužića rodom iz Poljanice koji je članak, "Pedesetogodišnjica hajduštva Udmanićeva na Kotarima" objavio u "Samoborskom listu" br. 22 od 31. svibnja i br. 23 od 6. lipnja 1914. odakle ću preuzeti neke odlomke.

Godine 1865. došao je Udmanić sa svojom hajdučkom družinom preko Podsuseda u Rude i otud pješke u selo Kotare gdje je živjela bogatija obitelj Tandarić koja je upravo iz svoje klijeti (his) prodala vino nekom Kranjcu i dobila novac. Za to je, navodno, doznala Zefa pl. Pavlović iz Repišća i javila svom ljubavniku Andrašinu, jednom od istaknutijih članova Udmanićeve čete, vjerojatno Prigorcu ili Zagorcu koji je dobro poznavao ovaj kraj. Budući da muškaraca nije bilo kod kuće, hajduci su pucanjem uplašili žene i susjede, razbili škrinju s novcem i zlatnicima i pobjegli prema Zagrebu.

Sam čin zbio se ovako: (Opisuje ga okićki župnik g. Kućas prema pripovijedanju očevidaca):
"Bilo je oko g. 1865. Tandarići iz Kotara prodali su nekon kranjcu vino u svojem hisu u Okiću. Kod natakanja je bila i Zefa Pavlovićeva. Tu je Zefa nanjušila, da su dobili novac i obavijestila ortake. U jeseni za vrijeme berbe, muški su bili od Tandarića neki u berbi u Okiću, a drugi u Prigorju s onu stranu Plešivice. Jedne noći, oko polnoći, bane k Tandarićima Udmanić s Andrašinom ili Antićem i s braćom Uzelec - svi 4 na broju. Dovezli su se iz Podsusjeda do Ruda i onda pješke u Kotare. Žene i djeca bile same kod kuće, - tražili novac, - s puškama naoružani pucali i sve je bilo u smrtnom strahu. Žena danas, koja mi to pripovijedala, - bila je onda curica od 6 godina, veli da je na krevetu klečala i ruke sklopljene dizala i molila ih, da je ostave na miru. Svu su sobu pretražili - i našli starinsku ladicu od čvrstoga drva zatvorenu, u kojoj su bili dukati i škude, - i s teškom mukom je otvorili, pobrali novac, i sve što boljega odijela bilo. Žene se bojale, da će im volove odvesti, - imali su 4 vola, - vikale upomoć - ali nitko se nije usudio približiti radi hajdučkog pucanja iz pušaka i kubura.

Župnik u Rudama Tandarić, domaći sin, drugi dan odmah je poslao prijavu u Samobor o toj provali, i uhvatili su - vele, bili Udmanića i ortake i bili su preslušavani u Samoboru. - Udmanić je međutim iz zatvora pobjegao, - i kašnje, tako vele, - otišao u Moslavinu i tamo haračio još neko vrijeme, gdje je uskoro uhvaćen kod svoje ljubovce u selu Potoku kraj Popovače i u borbi ubijen.
Tandarići su novac i stvari dobili natrag, - jedni vele, da su više dobili, nego im je ukradeno bilo (jer u Udmanića novaca bilo i od drugih otimačina), a oni vele da nijesu niti svoga dobili. - Što je istina Bog zna."

Priča o Udmanićevu hajduštvu i Zefi Pavlovićevoj prenosila se s koljena na koljeno, pa se djelimice sačuvala i do naših dana. I danas se u selima pod Okićem može čuti za zločeste žene: "Naj biti kaj Zefa Pavlovićeva!" Uzrečica živi iako se već gotovo posve zaboravilo tko je bila ta Zefa, kada je i gdje živjela, a o njenim "djelima" postoje razne priče pune bujne narodne mašte.
Pripovijest o babi, kojoj Udmanić za kaznu, što ga je psovala, nabio petu čavlima, u kosti je natjerala strah priprostom puku, a pismene poruke, kojima je najavljivao bogatunima, da će ih pohoditi i koliko mu imadu pripraviti plijena, tako su ove uskomešale, da su već drhtali, čim bi čuli da im pismo poštom dolazi. Za sigurnost čuvale su straže čitave noći župne, trgovačke i vlastelinske dvorove, gdjegdje i ložile krijesove, da se spasu od hajduka.

Napose je i samoborski i jastrebarski kotar tada bio u neprekidnoj uzbuđenosti jer se doznalo, da i tu imade Udmanić svojih ortaka, a plašila su i prijeteća pisma, koja su dobili poznati okolišni bogatuni i neki okolišni župnici kao n. p. svetojanski Majcenić, plešivički Roneš i rudarski Tandarić, kojima je Udmanić navjestio svoj dolazak, radi česa su svake noći na njihovim dvorima čuvale straže i palili se krijesovi.
Razumije se, da mnoga takova pisma, nijesu bila Udmanićeva, već su ih pisali drugi, bud iz osvete, bud iz puke lakrdije, da vide kako će kome hlače drhtati...

ZEFA pl. PAVLOVIĆ

Svećenik Stjepan Mrakužić rodom iz Poljanice objavio je članak u "Samoborskom listu" br. 22 od 31. svibnja i br. 23 od 6. lipnja 1914., "Pedesetogodišnjica hajduštva Udmanićeva na Kotarima" gdje je šire opisao možda i "najzaslužniju" osobu da se Joco Udmanić uopće i pojavio u okićkom kraju, Zefu pl. Pavlović iz Repišća.

Da je hajduk Udmanić pohodio jastrebarski i samoborski kotar, krivi su njegovi ortaci: Zefa pl. Pavlović iz Repišća pod Okićem, njezin priležnik neki Andrašin, kojeg su neki nazivali Antić, - te neki ciganin "Franc" i dvoje braće Uzelci.
Jer u povijesti Joce Udmanića uz onu mlinaricu u Moslavini kod koje je zaglavio, igra veliku ulogu Zefa pl. Pavlović, to ću prema spisima okićkog župnog arhiva i po pripovijedanju očevidaca opisati povijest te Zefe pl. Pavlović, koja je skrivila ovo hajduštvo na Kotarima, župe sv. Leonarda.

Zefa pl. Pavlović rodila se (oko g. 1824.) u Repišću od plemićke seljačke obitelji. Okićka župa imade mnogo seljaka plemića, jedni što su se odlikovali u borbama za kralja i dom uz svoju vlastelu iz Okić-grada, drugi što se oni na klinčaselskim poljanama kao takovi iz Bosne doseliše. Znade se da se je polovica Okićanaca bijegom pred Turcima amo iz Bosne doselila. Među ovim okićkim brojnim plemićima bili su nekoć glasoviti plemići seljaci Pavlovići u selu Repišće.

No, kako je plemić uživao u ono doba najširu slobodu, a kao seljak bio bez naobrazbe,ta ga je sloboda često puta iskvarila i do u ponor survala. Napose se ovo na žalost vidi kad ove plemićke obitelji Pavlović. Plivajući u svemu dobru neki su se od te obitelji tako uzobijestili i pokvarili da su vodili raskošni grofovski život, dok nije jedan spao na prosjački štap, rad česa ga narod nazvao grofom, koje ime još i danas nosi. Dvojica su kao zločinci u Lepoglavu dospjeli; gdje je jedan i umro, a ova Zefa (Josipa) tako se iskvarila da je u priležništvu živjela sa Udmanićevim ortakom Antićem (Andrašin?) te s njime rodila kćer, koja se udala za notornog nekog tata, i jednog sina, koji također svršio u Lepoglavi (imena ne spominjem, jer neki još živu)...

Ova Zefa pl. Pavlović bila je pravi bič božji za Okićance: krala je i robila, do čega je došla. Iz vašara i proštenja redovno je izbatinjana dolazila, jer su je kramari tukli i na mrtvo batinjali, što je pod šatorima krala štokakve stvari. Bila je ona saveznica raznih krađa i razbojstva, stoga često čamila u zatvoru. Rado je obilazila klijeti da jede i pije, a najviše zato, da sazna i upozna tuđa dobra i druge prilike, koje je onda saopćavala tatskim ortacima, kako će ih lakše orobiti i pokrasti.

Zato se narod vrlo bojao i mitio je samo da mu ne učini zla. U okićkom puku Zefa pl. Pavlović još je i danas historičkom osobom. Pod tim imenom Okićanci smatraju čeljade najpokvarenije vrste. Još se i danas smatra najvećom uvredom, kad se koga tim imenom nazove. Okićanka nanese Okićanki najveću pogrdu i uvredu, kad joj u svađi dovikne: "Ti Zefa Pavlovićeva!"
Zefa Pavlovićka još je poslije Udmanića dugo živila, jer je umrla god. 1886. u 62. god. dobe svoje. Okićka župska matica veli, da je umrla "provisa" znak, da je morala smrt njezinih ortaka i njezinom dušom potresti, kad se pred smrću upokorila.
Danas (piše okićki župnik g. Kućas koji mi je ove podatke saopćio) više se ne može Pavlovićima tvrditi da su kao nekoć "(...) Potomstvo se poboljšalo... Hvala Bogu."

Ovu historičku crticu objelodanjujem, jer mi se pripovijedanjem za djetinstva živo u dušu zasjekla tako, da se i tih dana na to sjetih, pak pomislih: napisat ću – ne bi li danas sjutra komu to dobro došlo, kada će starine prekapati, kaže svećenik Mrakužić.
Okićki župnik Juraj Župančić je pronašao da je Zefa Pavlovićeva živjela od 1824. do 1886. i da je njena loza Pavlovićevih smrću njezine kćeri izumrla.

JOCO UDMANIĆ - ŽIVOTNA PRIČA

Kroz priču u tri dijela ću pokušati rekonstruirati život najpoznatijeg moslavačkog odmetnika i hajduka Joce Udmanića i ispričati priču o njegovom životu koja je vjerojatno najtočnija, iako nikad nećemo sa sigurnošću moći utvrditi baš sve detalje iz života tog moslavačkog razbojnika koji je, ponukan velikom bijedom i neimaštinom, ali i nepravdom sustava, postao razbojnik koji je imao potpuno neočekivan i neobičan kodeks za jednog razbojnika - strogo se protivio pljačkanju siromašnih ljudi. Štoviše, mnogima od njih je upravo Joco Udmanić davao novac koji bi opljačkao kod bogatih trgovaca, veleposjednika ili župnika, što je rezultiralo time da ga mnogi seljaci nisu željeli prijaviti vlastima i bili su mu jataci, o njemu su spjevane mnoge pjesme, napisane su mnoge priče, čak je i napisana i izvedena opereta nazvana po njemu. Joco Udmanić definitivno nije bio običan lopov i kriminalac, a kroz zapise i priče njegovih suvremenika, kao i kroz narodnu predaju o tom romantičnom odmetniku, moslavačkom Robinu Hoodu, pokušat ću što vjernije dočarati njegov život koji ga je iz bijede i neimaštine, uz oca lopova, odveo na put kriminala i hajdučije, put koji u velikoj većini slučajeva završava tragično.

Joco Udmanić, pravim imenom Josip, rođen je u Popovači ili selu Vidrenjaku oko 1843. godine. Rođen je u obitelji oca Petra Udmanića i majke Jane. U obitelji je bilo petero djece, najstarija je bila Jula, pa sinovi Joco, Franjo, Juraj i Mijo. Bila je to vrlo siromašna obitelj, kakvih je u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća bilo mnogo nakon ukidanja feudalnih odnosa i raspada kućnih zadruga, ali za seljaka je počelo još teže razdoblje i zapravo feudalizam je ostao i dalje do kraja stoljeća. Uz to uslijedila je i velika agrarna kriza, a nadovezale su se stočne zaraze i nerodne godine.

Zbog teškog stanja u državi ljudi se češće odlučuju i na krađe, razbojstva, odnosno na bilo koji prijestup, a onda, kako bi izbjegli sud ili zatvor, odlaze u hajduke. Mnogi su se pohajdučili zbog toga da bi izbjegli služenje vojnog roka koji je tada trajao punih 27 godina! Naime, u to su doba svi sposobni muškarci služili vojni rok zapravo od svoje 18. do 45. godine života. Najbolje godine svoga života proveli bi pod stegom austrijske vojske, a vraćali bi se u sela iscijeđeni, stari i bolesni. Često su u hajduke odlazili pošteni ljudi koje je na to natjerala nepravda, nezakonitost, nasilje, političke prilike, a veće skupine seljaka odmetale su se zbog neimaštine, gladi i siromaštva.

Tako je i Joco krenuo utabanim hajdučkim stazama. Možda Joco i ne bi bio postao hajduk da ga od najranije mladosti na to nije navodio njegov otac Petar. Petar Udmanić bio je seljak, ugljenar, koji je bio na zlu glasu jer je otimao i krao. Obitelj Udmanić živjela je kraj Popovače u sirotinjskoj kolibi prekrivenoj slamom koja je već dobrim dijelom bila iščupana, a koliba se nakrivila na sve strane. Na sredini vrata i sa svake strane jedan prozorčić. Unutra jedna soba, usred sobe ognjište, jedan stol, uza zid klupe, sanduk, u kutu oveća peć kraj koje su visjele na zidu dvije puške i još na drugom zidu slika sveca u crnom okviru. Bio je to sav namještaj.

Otac Petar je Jocu još kao sedmogodišnjaka vodio sa sobom u razne krađe kako bi mu pomagao. Dok je otac unutra krao, Joco je morao stražariti vani. I tako ga je otac već u nedužnom djetinjstvu podučio, kako se može o tuđoj muci živjeti, a narodna poslovica veli: "Što nauči mladac, činiti će starac". Joco je bio pristao dječak. Polazio je pučku školu, pa se je već prvih godina vidjelo da je bistar dječak i to jedan od najboljih učenika u školi.

Kad su staroga Udmanića radi ponovne krađe i provale osudili na veći broj godina zatvora i zatvorili ga u Lepoglavu, gdje je za kratko vrijeme umro, majka Jocu pošalje nekomu mlinaru u nauk, gdje je mlinarski obrt potpuno izučio. No, od toga nije bilo koristi kad je stalno morao slušati da je sin lopova, provalnika i da mu je otac kao takav umro u Lepoglavi. Uz već spomenuto veliko siromaštvo i bijedu, ovo ga je dodatno ogorčilo, pa nije ni čudo da je krenuo očevim stopama. I sam Joco znao je reći: "prvog koraka da sam se čuvao onda je još moglo sve na dobro izaći, ali sada više ne".

Izrastao je Joco u pravoga kršnog momka. Bio je visoka stasa, plave kose, smeđih očiju, okrugla lica i brade, izrazito snažan, baš ljudina od oka. Bio je vrlo dosjetljiv, hitar i vrlo poduzetan u svojim hajdučkim pothvatima. Nitko nije znao izvesti takve provale i krađe tako smjelo, stavljajući svoj život na kocku, kao Joco Udmanić. Sa svojih dvadeset godina Joco je već nanizao nekoliko kaznenih djela krađe, a njegovim "početkom" smatra se krađa volova na sajmu u Kutini koje je ukrao zbog toga jer nekoliko dana nije jeo, pa je te volove pokušao odmah nakon krađe i prodati na istome sajmu, ali su ga uhvatili i osudili, i zbog tih volova, ali i zbog toga jer je četiri puta opljačkao popovačkog trgovca Hirscha, na ukupno deset godina zatvora.

Joco možda ne bi dobio toliko godina zatvora da ga panduri nisu zapamtili jer ih je jednog dana napao. Naime, Joco se baš bio vratio iz Gornje Jelenske gdje je izučavao zanat kod nekog mlinara. Stigao je u svoje dvorište, a tamo panduri provode ovrhu. Vuku iz kuće siromaštinu Jocine majke zbog naplate nekog duga. Jocu spopadne bijes te otkine kolac iz drvene ograde i prebije ga na pandurovoj glavi. Time je uspio samo iskaliti svoj jad, a ovrha je ipak do kraja izvršena, a Joco je spretno izmakao ostalim pandurima. Na kraju su ga ipak uhvatili na spomenutom sajmu u Kutini i dobro ga isprebijali nakon čega je završio u zatvoru.

Proveo je dvije godine u istražnom zatvoru, a nakon što je osuđen, i dan prije nego treba biti otpremljen u Lepoglavu, Joco je uspio pobjeći. Joco je bio na prisilnom radu u vrtu jednog križevačkog odvjetnika i iskoristivši nepažnju stražara uspio je pobjeći. Nakon bijega iz zatvora, Joco odlazi u moslavačke šume nedaleko sela Gornja Jelenska. Bilo je to u ranu jesen 1865. godine.
Prije odlaska u šumu i odluke da postane odmetnik, posjetio je majku i braću kod kuće i tom prigodom obećao je majci da neće nikoga ni prstom taknuti ni ubijati, osim u samoobrani i da neće pljačkati sirotinju nego će sirotinji dati jer je i sam upoznao bijedu.

Tako je i bilo. Kad je prvi put orobio popovačkog trgovca Hirscha, Joco je zadržao mali dio plijena, a ostatak je iste noći ostavio na prozoru jedne siromašne obitelji u svom rodnom selu. Kad su se ukućani ujutro probudili, spazili su novac na prozoru i cedulju sa porukom: "Ne pitaj odakle para. Dobročinitelj". Tako je nastala legenda narodne predaje o moslavačkom dobročinitelju, a Joco Udmanić postao je moslavački Robin Hood.
Tog trgovca Hirscha u Popovači, Joco je opljačkao četiri puta, ali ne samo zbog neimaštine nego i zbog osvete. Naime, kod tog bogatog trgovca se i Udmanićeva obitelj, kao i sve druge siromašne obitelji, opskrbljivala "na kredu" uz veliku kamatu, pa je to bio veliki razlog za višestruko pljačkanje istog.

Glavni razlog zašto je Joco postao odmetnik je velika bijeda i glad kojoj je bila izložena obitelj Udmanić. Kad su mu oca odveli na robiju, majka Jana se teško snalazila. Počela bi raditi kao sluškinja u nekoj kući, ali bi je otjerali nakon nekoliko dana kad bi saznali čija je. Tada je Joco počeo krasti i tako prehranjivati obitelj, a znao je i reći: "orobit ću sve bogataše Moslavine i podijeliti sve sirotinji, da nitko više ne bude bijedan".

Kad je Joco završio u zatvoru, obitelj je opet uglavnom gladovala pa je i njegov mlađi brat Franjo prisiljen glađu krenuo stopama svog starijeg brata. Jednog dana došao Franjo u kuću i baci na stol oveći komad slanine. Na majčin upit odakle mu slanina odgovorio je: "Što vas briga, samo jedite, bogme je kupio nisam, već sam je ukrao. Dosta mi je gladovanja. Ako gospodin župnik jede slaninu, zašto ne bi i Franjo Udmanić". Tada u kuću dođu panduri sa nalogom za iseljenje zbog nekog duga. Franjo tada dohvati kuhinjski nož sa stola pa krene na pandura, ali uplakana majka stane ispred njega moleći ga da pusti nož, a panduri to iskoristili pa ga vezali u okove i nakon toga je završio u Lepoglavi na dugogodišnjoj robiji zbog krađe i pokušaja ubojstva.

Jocina starija sestra Jula žrtvovala se, u želji da pomogne majci i mlađoj braći, kad je pristala udati se za jednog starijeg, ali imućnijeg čovjeka iz Vrbovca. Iako je majka bila protiv da joj kćer pođe za čovjeka kojeg ne voli, nije baš bilo puno izbora u toj situaciji. Jula je uspjela što novcem, što molbama da još neko vrijeme sačuva kukavni kućerak, kako bi obitelj imala krov nad glavom, ali je već u to vrijeme naveliko nagovarala svoga muža da primi majku i dva mala brata, Juraja i Miju, pod svoj krov.

Nakon bijega iz zatvora, Joco odlazi u moslavačke šume nedaleko sela Gornja Jelenska i ustrojava hajdučku četu. Uz Jocu Udmanića poznati su i hajduci, njegovi jataci; Ličani braća Todor i Jovan Uzelac, Đorđe Slijepčević (promijenio prezime u Popović), Petar (Pero) ciganin (Jovanović), Ivan Štimac iz Like, Stjepan Prosenečki i Ivan Jandrašin, oba iz prigorja ili Zagorja. Osim njih, povremeno se spominju i G. Vugrin, Medić, Damjanović, Kuzmanović. Vrhunac hajdukovanja Joce i njegove družine razdoblje je od 1865. do 1867. godine. U tom vremenu Udmanićeva četa izvela je niz napada od Kutine do Stubice pa i u blizini Okića što već smo ranije opisali na ovim stranicama.

Povrh sela Gornje Jelenske bile su ruševine drevnog Garić-grada. Sa sjevera je neprohodna strmina, a s juga vodi vijugava staza kojom se nije lako popeti do ruševina. Pod stijenom u zemlji nalazi se prostrana špilja koja je nekada služila kao tamnica, a u Udmanićevo vrijeme ta je špilja bila glavno sklonište za njega i njegove ortake jer je imala tajni hodnik kojim se izlazilo na sjevernu stranu u gustu šumu. Oni su i otkrili taj tajni ulaz u hodnik i kroz njega ušli u špilju. Tu su bili sigurniji, jer nitko drugi nije znao za taj hodnik, a uz to je straža s kule mogla lako opaziti ako dolazi netko nepoćudan. U toj špilji je, prigodom prvog okupljanja nakon Jocina bijega iz zatvora, Joco Udmanić izabran za vođu, harambašu, hajdučke čete.

Odmah po izboru vođe, zaiskrilo je između Petra cigana i Joce. Petar je predložio da odmah idu u pljačku jer je želio krasti od svih uključujući i sirotinju, a Joco se tome oštro protivio. Petar je tom prigodom ustao i primio se za nož, međutim, Joco je stajao i mirno rekao Petru da skine ruku s noža i da ako još netko misli kao Petar neka digne ruku. Kad su još dvojica digla ruku, Joco im kaže: "Toliko da znate, ja sam protiv vas. Nisam mislio da ćemo biti strah i trepet narodu, već gospodi bogatašima. Narod moramo štititi, pa će nam to narod i uzvratiti. Tko digne ruku na siromaha imat će posla sa mnom. Platit će glavom taj prekršaj. Ako se sva trojica s time ne slažete, odmah se gubite iz ovog skloništa i više se ne vraćajte." Pero je malo oklijevao, ali na kraju su sva trojica pružila ruku Joci i ostali u družini. U družini je bila i Perina nevjenčana žena Anka koja se zagledala u Jocu i pogledom mu je odavala da je zainteresirana za njega.

Pred zoru Joco probudi Jovu, Todora, Jandrašina i Prosenečkog i tiho se s njima iskrade iz špilje, a stražaru je rekao da će se vratiti za dva dana s plijenom. Odveo ih je u okolicu Karlovca gdje je, blizu jedne gudure, bila kuća bogatog vlastelina Janka V., za kojega je Jandrašin znao da u kući ima gotovine. Te kasne noći vlastelin Janko, inače čovjek samac četrdesetih godina, kad su se u njegovu dvorcu pojavili uljezi, očekivao je da se iz Karlovca vrati njegov sluga Stevo Jurić koji mu je trebao donijeti neke poslovne vijesti. Dok je vlastelin spokojno ležao u svom krevetu i zadubio se u novine, nije čuo kad su mu u sobu ušli Joco i braća Uzelac. Nakon što mu je Joco uperio pištolj i tražio novac, vlastelin Janko skočio je sa kreveta i, kako je bio prilično jak, odgurne Jocu rukom da je ovaj skoro pao. Priskočio je i Todor u pomoć i nakon kraćeg hrvanja uspjeli su savladati vlastelina i vezati ga.

Onda su ga onako vezanog položili na krevet i ponovno zatražili da kaže gdje drži novac. Kad je ovaj odbio reći krenuli su u premetačinu i nakon što su dosta toga porazbacali, vlastelin ih je pitao koliko im treba, na što je Joco odgovorio da je za njegovu glavu raspisana nagrada od 500 forinti i da neka on njima da toliko. Nakon što je vlastelin Janko pokazao gdje drži novac, iako je tamo bilo više od spomenutog iznosa, Joco je uzeo samo tih 500 forinti, a ostatak ostavio. Usput je zaplijenio i oružje koje je visilo na zidu iznad kreveta, oštar handžar, dvocjevka i dva pištolja, a s obrazloženjem "da se kojim slučajem ne unesrećite".

Na odlasku Joco je ugurao vlastelinu neki rubac u usta, a glavu mu je svezao ručnikom. Tek ujutro došao je u kuću sluga Stevo Jurić i krenuo odvezivati vlastelina. Usput je rekao da je i on bio svezan cijelu noć jer su ga ugrabili kad je izlazio iz kuće i da mu se jedan predstavio kao Joco Udmanić. Ostavili ga u šumarku gdje ga je ujutro pronašao jedan seljak i pomogao mu. Vlastelin je otišao u Karlovac prijaviti oružanu pljačku. Istoga dana su panduri krenuli pretraživati svu okolicu Karlovca i ukupno je potraga trajala tri dana, a Joco je sa svojom hajdučkom družinom već bio u blizini svog moslavačkog skrovišta u kojem je pravedno podijelio plijen, a pred svima je na stranu stavio 60 forinti. Petar je pitao što će s tim novcem, a Joco je rekao da će ga dati potrebitima. Pero je na to jače prosvjedovao, što je razljutilo Jocu koji je rekao "dok sam ja harambaša, ja ću dijeliti novac kako ja hoću, bilo ti to pravo ili krivo".

Nakon što su podijelili novac koji su uzeli od vlastelina Janka iz okolice Karlovca, krenuli su raspravljati o tome kome da pomognu od sirotih seljaka sa onih 60 forinti koje je Joco stavio na stranu. Pero je i dalje bio uporan da zadrže taj novac jer ima previše sirotinje, pa je teško u takvoj situaciji biti pravedan. Ipak na kraju se družina uspjela složiti da novac odnesu udovici Mariji, majci petero djece, jer su joj prije neki dan došli panduri i zbog neplaćena poreza odnijeli jedini krevet i sve klupe. Tako su predvečer krenuli Joco i Todor u Popovaču i, prikravši se Marijinoj kući, pokucali joj na vrata. Kad je otvorila i vidjela tko je, uplašila se, ali rekao joj je Joco: "Ne boj se, Marija, nećemo ti nauditi. Evo, uzmi ovaj novac i nahrani djecu, kupi novi krevet i klupe. To je poklon za tebe i tvoju djecu od Joce Udmanića". Marija je zaplakala primajući novac, došla su do nje i njena djeca, a kad je htjela zahvaliti više nikoga nije bilo jer su Joco i Todor nestali u mraku.

Vijesti o plemenitom razbojniku pronijele su se poput munje cijelom Hrvatskom. Tako je započela legenda o Joci Udmaniću, moslavačkom Robin Hoodu, zaštitniku siromaha, borcu protiv bogatih i moćnih. Jocu je siromašni puk Moslavine pretvorio u simbol osvetnika zbog toga što je vukao za nos moćnike, izmicao potjerama žandara i vojske, sa debelo ucijenjenom glavom šetao selima i mjestima, nije dopuštao da se otima sirotinji, čak im je i davao novac koji bi opljačkao, pa je postao popularan i ljudi su bili skloni ne odavati ga kad bi ga vidjeli, čak ga i sakriti jer su znali da je veća šansa da im pomogne Joco nego službena vlast.

Nakon što je odnio novac udovici Mariji, romantični osvetnik se vratio u svoje skrovište. Straža mu javi da dolazi neka žena. Naredio je da ju dovedu, a kad je čuo njen glas, pošao joj je u susret. Bila je to njegova velika ljubav, njegova draga Mara Klasić, djevojka za koju se pričalo kako je najljepša u cijeloj Moslavini. Mara Klasić bila je dijete bez roditelja koju su odgajali njezin stric Marko Budin i strina Bara. Otišli su malo dalje u šumu gdje ju Joco zagrli i čvrsto privije uz sebe. Jedno su vrijeme stajali šutke pripijeni jedno uz drugo u dugom, vrućem poljupcu.

Planirao je Joco oženiti Maru i otići živjeti negdje daleko od Moslavine, ali okolnosti mu nisu išle na ruku. Namjeravao je sutradan navratiti do Mare, međutim ona ga je uspjela odgovoriti od toga, s obzirom da su taj dan dolazili panduri ubirati porez u Potoku. Joco je pozvao Todora da otprati Maru do njene kuće i prije odlaska još je jednom poljubi.

Sve to je, stajavši iza golemog grma na ulazu u špilju, promatrala lijepa hajdučica Anka, Perina žena, koja je bila zaljubljena u Jocu. Kako je bila vedra noć sve se jasno vidjelo, a nju je mučila ljubomora. Kad je Joco prolazio pokraj nje, ona ga uhvati za ruku, ali Joco istrgne ruku i naredi joj da ide na spavanje. Anka je kipjela od bijesa, a suze su joj se slijevale niz lice. "Zapamtit ćeš ti Anku" govorila je.

Nastavak na linku pod naslovom Moslavački Robin Hood.

MOSLAVAČKI ROBIN HOOD

Sutradan su, baš kako je Mara i rekla, došli panduri ubirati porez u selu Potoku i prvo su banuli kod njih. Za stolom su sjedili prestrašeni bračni par Marko i Bara Budin i njihova nećakinja Mara Klasić, Jocina ljubav. Dva pandura sa sabljama i puškama su stala kraj vrata, a došla su i dva seoska momka koji su trebali biti goniči stoke, Mato Grgičev i Ivo Bunić. Vođa te skupine i zapovjednik ovrhe bio je pisar iz Ludine, Stevan Marušković. U selu su svi strahovali od njihova dolaska. U kući se odigrala prava drama.

Optužili su Marka Budina da je u grofovoj šumi posjekao deset mladih hrastova i tražili da plati globu od deset forinti. Kako Marko nije imao novca, htjeli su mu uzeti volove. No, pisar Marušković se zagledao u Maru i predložio da će on platiti globu, ako mu daju Maru za ženu, uhvativši Maru za ruku. Kad ju je pokušao uhvatiti za lice, Mara ga svom silom odgurne od sebe i on padne na pod kraj peći. Nakon dužeg koprcanja pridigao se i ljutit naredio pljenidbu volova. Međutim, Ivo Bunić je odbio voditi volove te je pobjegao, a pandur potrči za njim pucajući u zrak, na što se Ivo u strahu zaustavi, a pandur ga okuje u lance i vrati ga nazad. Nakon što su krenuli prema štali, Mara ih zaustavi držeći ogrlicu s dukatima, što joj je bila jedina uspomena na majku, i ponudi da time plati stričevu globu. Strina se protivila tome, ali Marušković je uzeo dukate i bez riječi je otišao skupa sa svojim društvom, vukući svezanog Ivu Bunića.

O tom događaju, Mara je obavijestila Jocu iste večeri kad je došla do njegovog skrovišta. Bojala se da bi netko mogao, pritisnut poreznim dugovima, izdati ili ubiti Jocu jer mu je glava ucijenjena na 500 forinti. Spomenula je pri tome mlinara Janka, usput rekavši da je Janko već razgovarao sa njenim stricem o tome da mu Mara postane žena, ali ona i dalje voli Jocu i ne želi ni čuti da bi se udala za nekog drugog. Mara čak moli Jocu da ju primi u hajduke, međutim, Joco ne želi o tome ni čuti. Molila je Mara Jocu da pomogne nesretnom Ivi Buniću koji se usprotivio pljenidbi volova Marinog strica i sad za njega misle da je Jocin jatak, a Joco joj je obećao da će ga spasiti. Iako često vrlo grub, u Marinom naručju Joco se uvijek pretvarao u najnježnijeg momka i dugo su tako stajali ili sjedili na travi u šumi, nježno si međusobno tepajući, grleći se i ljubeći. Te noći Joco je otpratio Maru do njene kuće.

Ujutro Joco naredi da svi ustanu i idu vježbati da se ne ugoje, a on će poći sam spasiti Ivu Bunića od batina i još im reče da ako ne dođe do kasne noći neka među sobom izaberu novog vođu. U dvorištu žandarmerijske stanice u Popovači već je bila pripremljena klupa za batinanje. Dva pandura već su čekala u dvorištu da izvedu Bunića, a Joco je iz prikrajka promatrao i shvatio da ima težak zadatak. Kad su doveli svezanog Bunića u dvorište i kad je ovaj vidio tragove krvi na klupi počeo se od straha tresti. Naredili su mu da potrbuške legne na klupu i usto bili su vrlo grubi udarivši ga koljenom u leđa da je ovaj pao sa klupe na zemlju. Nakon što je legao na klupu, stavili su mu klinove na vrat, leđa i noge, tako da se više nije mogao micati. Pandur strgne košulju s Bunićevih leđa i povuče hlače prema dolje. Krvnik pogleda suca Pajanovića na prozoru i onu dvojicu pandura što su sjeli ispod lipe, pa uzme debelu ljeskovaču i svom snagom udari golo tijelo jadnog Ive Bunića.

Za to vrijeme Joco se tiho šuljao kroz travu i vidio da će morati pretrčati nekih desetak metara, a dopuzavši do ruba travnjaka vidio je ona dva pandura koji su mirno sjedili pod lipom i utvrdio da nisu naoružani jer je za njih ovo izvršenje kazne očito bila zabava. Nakon što je Bunić zaurlao od bola nakon prvog udarca, zaleti se Joco sa pištoljem u ruci i, taman kad je krvnik htio drugi put udariti Bunića, strgne mu iz ruke ljeskovaču i udari ga njome po licu. Odmah Joco ispali metak prema pandurima pod lipom, na što su se ovi instinktivno bacili u travu. Joco još jednom udari krvnika i kaže mu: "hajde da i ti osjetiš kako ovo boli". Sudac Pajanović je sa prozora zazivao stražu, a Joco ispali metak prema njemu na što se ovaj baci na pod. Joco izvuče one klinove i kaže Buniću neka trči, a za njim krene trčat i Joco. Kad su dovoljno odmakli, Ivo se krene zahvaljivat Joci, ali Joco kaže neka zahvali Mari jer ga je zbog nje spasio.

Nije prošlo ni sat vremena, a već je cijela Popovača saznala za Jocin smioni pothat, a kada je još istog dana novčano obdario nekoliko siromaha u Popovači, posve se rasplamsala legenda o Joci kao dobročinitelju i pravedniku. Sudac Pajanović bjesnio je na svoje pandure, ali nije mogao ništa, osim što je pojačao hajku, no ona je opet bila uzaludna. Naime, seljaci, ako su i znali za Jocine puteve, upućivali su hajke na krive tragove. Ubrzo je cijelom Moslavinom zabrujao posprdni smijeh naroda na račun popovačkih pandura koje je Joco dobro povukao za nos.

Prije nego će poći spasiti Bunića, nakon što je otpratio Maru kući, u povratku u špilju saznao je za veliku svađu koja je izbila među njegovim hajducima. Naime, Petar se bio napio i razgoropadio, a bilo je već otkucalo njegovo vrijeme da pođe na stražu te je pri tome tražio Anku da pođe s njim na stražu. Međutim, kad je Anka to odbila, Petar se jako razljutio, čak do te mjere da je u jednom trenutku potegao nož prijeteći Anki da će ju ubiti, što bi vjerojatno i učinio da nisu ostali priskočili i uzeli mu nož. Na kraju je umjesto na stražu, Petar još popio rakije i tako pijan zaspao. Joco si je pokušao protumačiti takvo Perino ponašanje, pa je čak mislio da Petar zna da se Anka u njega zagledala te je odlučio biti grublji prema njoj. Čak je i Todoru rekao da bi bilo najbolje da njih dvoje udalje iz družine.

Ujutro nije htio raspravljati o tom sinoćnjem događaju nego je požurio u Hrvatsko Zagorje gdje je namjerio opljačkati župnika u Donjoj Stubici kojemu je, već po običaju, najavio svoj dolazak u 11 sati, a volio je izvršavati svoja obećanja. Za to su vrijeme u donjostubičkoj župi bili vrlo uznemireni i župnik i njegov kapelan zajedno sa pandurima. Naime, župnik je o tom najavljenom dolasku Joce Udmanića obavijestio pandure i sav narod. Skupilo se nekoliko dobrovoljaca lovaca sa puškama, desetak seljaka koji su došli sa sjekirama, toljagama i vilama uz nekoliko do zuba naoružanih pandura. Čekali su u zasjedi da se pojavi Joco Udmanić.

Već sat vremena prije najavljenog dolaska, svi su bili nervozni i stalno pogledavali na sat. Nervoza je bila očita, a svi su samo gledali odakle će iskočiti Joco sa svojom družinom. Napetost je bila na vrhuncu kad jedan pandur spazi na cesti kočiju u koju su bila upregnuta dva konja, lagano se približavala župnom dvoru. Kočijaš je mirno upravljao kočijom, a kad je spazio naoružane ljude, povukao je uzde i zaustavio kočiju. Skočio je i uslužno otvorio vrata kočije. Iz blistavih kola izađe mladi svećenik sa crvenim pojasom oko struka. Predstavio se župniku kao arhiđakon iz kotara Bjelovar i rekao mu da je javio da će navratiti kad bude išao u Mariju Bistricu. Usput je i pitao kakav je ovo doček sa naoružanim ljudima. Župnik ga je upoznao sa prijetnjom Joce Udmanića koji bi trebao stići svakog trena i pozvao ga unutra. Arhiđakon pozove i kočijaša te on pobožno skine šubaru i uđe za njim. Najprije su popili piće, a zatim su obilno objedovali.

Kad je raspoloženje bilo na vrhuncu, mladi svećenik izvuče ispod halje kuburu i uperi ju u župnika, predstavivši se kao Joco Udmanić. Kočijaš, koji je zapravo bio Todor, također je već u svakoj ruci držao po pištolj. Župnik i kapelan su bili prestravljeni, ali nije preostalo ništa nego da isplati Joci novac. Nakon što je uzeo novac, Joco je rekao župniku i kapelanu da će sada prirediti malu cirkusku predstavu. Naredio im je da moraju obojica poći s njim u kočiji, a ako koji nešto kaže onim naoružanim ljudima vani, da će ih odmah ubiti. Dok su prolazili kroz špalir naoružanih ljudi koji su pobožno gledali u njih, Joco ih je pozdravio riječima: "Zbogom ostajte dragi moji vjernici. Budite i dalje tako smjerno naklonjeni svome dragom župniku i materi crkvi". Nakon sat vremena vožnje, Joco zaustavi kočiju i pusti van župnika i kapelana. Kasno te noći su Joco i njegova družina stigli u svoje sklonište.

Međutim, kako Joci nije išao san na oči, ustao je i izašao pred špilju gdje je promatrao nebo posuto zvijezdama. Najednom se trgnuo kad je začuo šum lišća, okrenuo se i ugledao hajdučicu Anku, koja ga je strašno mrzila zbog njegove velike ljubavi prema Mari, ali i bila strašno zaljubljena u njega. Pozvala je Jocu da dođe s njom malo dalje od špilje gdje je Anka strgnula sa sebe bluzu. U tom trenu Joco je ugledao njene bujne grudi koje su bljesnule u svijetloj noći. Bacila mu se Anka u naručje i otvoreno mu rekla da je uzme, što mlado Jocino srce nije moglo odbiti. Pred svitanje kad se Anka sretna vratila u špilju, pozove Joco stražara i kaže mu da ništa nije vidio, sa čim se ovaj složi uz smješak. Joco mu je obećao zbog toga najveći dio plijena kojeg će ukrasti od krčmara Josipa Heruca u Koruškoj kod Križevaca sutradan.

Nakon naporna pješačenja, stigli su u Korušku kasno popodne i odlučili pričekati da svi izletnici odu. Kad se smračilo, Josip Heruc, vlasnik najveće gostionice ovog križevačkog izletišta, brojao je novac zajedno sa svojom ženom Jelenom, ni ne sluteći da iz mraka još netko gleda u tu hrpu novca. Josip Heruc je, zadovoljan zbog dobrog utrška, ženi Jeleni obećao da će je sutra voditi u Zagreb i kupiti joj najljepši kaput. Tada im na prozor pokuca Joco, a Heruc zamota novac u ženski rubac i gurne ga pod klupu u uglu. Joco sa nožem i Todor sa pištoljem u ruci upadaju u kuću. Joco uredno pozdravi i predstavi se, a Heruc i supruga ih gledaju prestrašeno.

Nakon što je zatražio novac, a Heruc rekao da nema, Joco se sagne i izvuče ispod klupe onaj smotuljak kojeg je krčmar gurnuo ispod i stavi na stol na kojeg je već krčmareva supruga stavila bocu vina i tanjur pečenja. Usput je primjetio da imaju srebrni pribor za jelo, pa je tražio da iznesu cijeli servis. Susjedu Ivanu Herucu, kojeg su također namjerili opljačkati i koji je bio bogatiji od krčmara Josipa Heruca, nisu uspjeli uzeti novac jer je ovaj počeo vikati pa su se ljudi iz okolnih kuća počeli skupljati sa lovačkim puškama, nego su uzeli konje i kola i s njima pobjegli. Kako su neki ljudi zapucali po njima, oni su ležali u kolima, a Joco im je naredio da ne pucaju u ljude nego u zrak, pa su tako i radili dok su konji jurili selom. Neko vrijeme su se tako vozili dok nisu došli do šume, gdje su se zaustavili, odvezali konje i pustili ih, a kola su ostavili nasred ceste.

Nakon što su se vratili u svoju špilju, Joco je počeo dijeliti bogati plijen kojeg su uzeli Herucu. Opet je izdvojio hrpu novca koju je namijenio pokloniti siromašnim seljacima, a ostatak je podijelio na jednake dijelove, osim što ovoga puta Petru nije dao ništa. Petar je jedno vrijeme smrknuto čekao dok su svi gledali u njega, znajući da ga je na taj način harambaša kaznio zbog toga što se napio. Petar napokon ustane i priđe Joci koji ga nije ni pogledao, već je spokojno pušio lulu. Nakon što je Petar bijesno zatražio da mu Joco da njegov dio, Joco mirno ustane i iznenada udari Petra posred lica. Ovaj se srušio na pod, ali se brzo i pridigao i pri tom potegnuo nož. Na to su skočila dvojica hajduka i oduzeli mu nož, a Joco im naredi da ga zavežu i pri tom mu je rekao: "Novac nećeš dobiti, a zaslužio si i goru kaznu. Ovo ti je posljednja opomena". Na to mu je Petar dodao "ovo ti nikad neću zaboraviti" na što ga je Joco udario nogom u stražnjicu.

Nakon što je spasio Bunića, Joco je, osjetivši veliku opasnost, skupio svoju vjernu družinu te napustio skrovište na Gariću i zaputio se skrivenim putevima prema samoborskom gorju. Na tom ih je putu uhvatila ledena kiša, pa se hajdučica Anka razboljela i ostala je zajedno sa Petrom u kući jednog jataka kraj Dugog Sela. Bilo je to 14. listopada 1865. godine. Tamo je Joco sa svojom družinom vrebao okolna imanja jer su se zalihe novaca već istopile. Tu je izvršio pljačku obitelji Tandarić koju smo već opisali ranije na ovim stranicama. Nakon te pljačke u blizini Okića, Joco je pozvao svoju družinu u Zagreb da ih počasti. Iako su bili i prestrašeni i začuđeni tom idejom, pristali su. Medić je ukrao kočiju i dva bijela konja i krenuli su put Zagreba. Pred Zagrebom su stali, kupili nova odijela, gospodski se obukli i ušli u grad.

U početku su se držali ukočeno i kad bi pokraj njih prošao pandur, ukočili bi se i posezali tko za nožem, tko za pištoljem. Kasnije kad su već promijenili nekoliko gostionica, osokolili su se i počeli se ponašati kao da oduvijek žive među zagrebačkom gospodom. Pokupivši putem tri zagrebačke ljepotice, djevojke sumnjiva ponašanja i morala, momci su započeli svoje najsmjelije bančenje. Neka Zdenka odmah se uhvatila za Jocu, koji joj se predstavio kao veleposjednik iz Slavonije. Nakon što su obišli velik dio Zagreba, zaustavili su kočiju ispred krčme "Turopoljcu" na Savskoj cesti. Grleći Zdenku, Joco je zatražio od krčmara da se dovede glazba i dao mu bogatu napojnicu. Krčmar je odmah odjurio po glazbu.

Za kratko vrijeme stolovi su bili puni najbiranijih jela i pića, a u kutu je svirala glazba od pet muzikanata, koji su već nakon prvih taktova dobili takav honorar da im se zavrtjelo u glavama. Konobari su oblijetali oko Jocina stola. Violinist se "prilijepio" violinom za Jocino i Zdenkino uho, izvodeći najumilnije zvukove, trudeći se ugoditi tom "bogatom trgovcu" iz Slavonije. Joco je bio odjeven po posljednjoj modi, u zapučku imao skupocjenu ružu, a onako izbrijan i dotjeran djelovao je kao vrlo pristao mladić, pa se i Zdenka polakomila za novcem i predavala mu se, vjerujući da će je taj razmaženi, romantični bogati pustolov na kraju sigurno odvesti i u svoje vlastelinske slavonske dvore. Joco je u vinu utapao svoju tugu za Moslavinom, za šumskom slobodom, za Marom koja je ostala u selu ucviljena i od koje se jedva stigao oprostiti.

Mađutim, iako uvijek priseban, Joco tad čini neoprostivu pogrešku jer je naučio glazbu da im svira njihovu hajdučku pjesmu kojoj je autor osobno bio Joco Udmanić, a koja se sa strahom pjevušila po Zagrebu. Bila je to njihova stara hajdučka himna: "Hajdučki život je naš, u šumi nama je spas, zelena travica, to nam je postelja, a nebo pokrivač..." koju su često pjevali nakon uspješnih prepada, poput onog u Donjoj Stubici, ali i u trenucima opuštanja u svom skloništu.

Kako se Joco bio raspojasao i u jednom trenutku odgrnuo kaput, krčmar je opazio pištolj za njegovim pasom. Kako mu je to bilo sumnjivo, u jednom trenutku se iskrao iz krčme u dvorište, te je na brzinu pretražio Jocinu kočiju. Našao je pod sjedalima dvije puške, nekoliko pištolja i streljivo. Po tome, a i po pjesmi je shvatio da su mu gosti sumnjivi ljudi, a moguće je da je među njima i sam zloglasni Joco Udmanić. Odmah je otrčao do prve žandarmerijske stanice i prijavio svoje goste i usput tražio da se njegova prijava službeno uvede jer je računao na onih 500 forinti na koliko je bila ucijenjena glava Joce Udmanića. Žandari su mu obećali nagradu i krenuli za njim prema gostionici.

Kad se krčmar vratio u gostionicu, Joco je veselo pjevao i grlio privremenu ljubavnicu Zdenku. U jednom trenutku Joco osjeti da ga je netko jako uštipnuo. Pogleda u Zdenku koja mu je namignula i još ga jednom uštipnula. Joco joj se približi jer je shvatio da mu nešto želi reći, a i po licu joj se vidjelo da je problijedila. Kad se Joco nagnuo, ona mu šapne da ga vani čekaju žandari. Joco joj kaže da mora pobjeći, ali da će doći sljedeće subote i da neka ga ona tu čeka, što mu je Zdenka i obećala. Joco ustane i ništa ne govoreći Todoru i ostalima krene prema vratima drvarnice u kojoj kroz prozorčić iskoči i krene bježati. Upravo u tom trenutku su u gostionicu upali žandari sa puškama. Jedino Zdenka i krčmar nisu bili iznenađeni. Pitali su tko je od njih Joco, a mlada djevojka koja je sjedila kraj Rade Medića je rekla da je otišao i pokazala vrata drvarnice.

Joco je trčeći kroz Savsku cestu u jednom trenutku skrenuo u jednu sporednu ulicu i tu ugledao kako na sredini ceste stoje zaprežna kola, a kočijaš je bičem udarao jednog dječaka. Kad je stao i pitao prolaznike zašto ga tuče, ovi su mu odgovorili da je nesmotreno pretrčavao cestu. Joco vikne kočijašu da prestane tuči dječaka, a drugi ljudi naokolo su mirno stajali i promatrali. Joco je bez riječi prišao kočijašu, istrgnuo mu bič iz ruke i dva puta ga njime udario, dobacivši dječaku da bježi. Kočijaš se zaletio i nogom udario Jocu u trbuh, a kad se uspravio uspio je udariti šakom kočijaša u glavu da je ovaj pao. Tada su dotrčali oni žandari iz gostionice skupa sa onim krčmarem koji ga je prijavio i lancima vezali Jocu.

Krenuli su tako svi natrag prema gostionici u kojoj su ostavili jednog žandara da stražari nad ostalim Jocinim hajducima, međutim, kad su se vratili uvidjeli su da su ovi uspjeli iskoristiti nepažnju žandara, savladati ga, oteti mu pušku i pobjeći, a djevojke koje su bile s njima su se razbježale. Narednik je bio ljut i psovao je, pa je naredio da svi idu u stanicu. Za njima je krčmarica vikala da treba platiti račun, a narednik joj je odgovorio da neka joj plati njen muž kad dobije novce za odavanje Joce Udmanića.
Tako je Joco Udmanić završio u istražnom zatvoru u Zagrebu zbog toga jer je pomogao dječaku kojeg je kočijaš tukao, a da se nije obazirao na to, uspio bi pobjeći i bio bi slobodan.

Nakon što je uhvaćen, Joco udmanić je već za pola sata stajao pred istražnim sucem ošamućen od vina i rakije što ih je taj dan popio, pa se čak i ljuljao na nogama. Kako je sudac Krivačić postavljao zajedljiva pitanja, Joco Udmanić je još prkosnije odgovarao, pa je to došlo do toga da je sudac posve izgubio živce te je ustao i ošamario Jocu pri tome vičući: "Hoćeš li priznati da si ti razbojnik Joco udmanić?" na što je Joco odgovorio: "Priznat ću samo da ste vi budala". Vidio je sudac da je pogriješio pa je nastavio mirnim tonom pitajući Jocu tko je on, a ovaj smireno odgovori: "Ja sam samo branio jednog malog dječaka".

Sjedio je Joco sam u ćeliji i ljutito psovao proklinjući onaj čas kad se toliko osokolio i brzopleto odlučio da nakon pljačke u samoborskom gorju povede svoju družinu u Zagreb. Kako mu je od pljačke ostalo nekih 60 forinti koje je imao skrivene u podstavi kaputa, to mu nije bilo dovoljno da pokuša potkupiti stražare. Shvatio je da mu je najbolje da se pomiri sa sudbinom i da što duže otegne istražni postupak jer cilj vlasti je bio da što prije dokažu njegovu krivicu i objese ga. Dok je tako hodao od zida do zida poput uhvaćene zvijeri, otvorila su se vrata i došli su panduri po njega i odveli ga u kancelariju pred suca Krivačića.

"Kako ste Joco Udmaniću?" upitao ga je sudac, na što mu Joco odgovori: "S kim vi, gospodine suče, razgovarate i koga pitate za zdravlje? Nisam ja Joco Udmanić, ja sam Ivan Gradić". Na to je sudac pozvao da uđu dva pandura. Joco ih je prepoznao jer jedan je bio onaj pandur kojeg je Joco istukao kad je spašavao Ivu Bunića od batinanja u Popovači, a drugi je bio iz Ludine kojemu je Joco jednom ispred nosa ukrao pušku. Oba pandura su prepoznala Jocu i potvrdili su to sucu. Nakon toga upita sudac Jocu što na to kaže i je li prepoznaje njih dvojicu, a Joco odgovori: "Gadovi kao i svi panduri koji tuku i ugnjetavaju narod". Sudac na to naredi da Jocu odvedu i da mu nabiju okove i stave broj 13 na leđa da ga do smrti na vješalima prati nesreća. Kad su ga bacili u ćeliju na pod, dodatno su ga izudarali nogama, a Joco se savijao od bola i jaukao. Time je njegova sudbina bila zapečaćena jer su već tesari počeli graditi vješala u dvorištu ne čekajući konačnu odluku suda. Po planu suca Krivačića, trebalo je Jocu objesiti istog časa kad se proglasi presuda.

Za to vrijeme se u špilji na Gariću sastala Jocina hajdučka družina, a došao je i Petar s Ankom koja je ozdravila. Dok je vani lepršao prvi snijeg, oni su u špilji sjedili oko vatre, pili rakiju, pušili i tiho razgovarali. Bez Jocine čvrste ruke bili su bespomoćni. Uspjeli su saznati kako je uhvaćen Joco pa su bili ponosni na svog harambašu koji je stradao u času kad je branio dječaka kojega je kočijaš nemilosrdno tukao pa su se pobrinuli da se za tu priču pročuje. Razmišljali su i da krenu u izbavljanje svog vođe iz zatvora, čak je i Prosenečki išao izvidjeti situaciju u Zagrebu, ali zbog udvostručenih straža to je bilo nemoguće.

Nastavak na linku pod naslovom Kraj Joce udmanića.

KRAJ JOCE UDMANIĆA

Petar je bio najzadovoljniji što je Joco u zatvoru, pa je pokušao postati vođa družine i pljačkati sve redom, uključujući sirotinju. Hajduci su se kolebali jer su se previše uživjeli u ulogu svojevrsnih junaka i nisu htjeli da ih opet smatraju običnim kriminalcima. Ivo Štimac je predložio da se rastanu do proljeća, na što je Petar rekao da će on pljačkati i da tko hoće neka ide s njim, a tko neće neka radi što hoće i da onaj tko je s njim neka zna da je on sad glavni. Na to mu se suprotstavi Anka nakon čega joj Petar povikne da šuti i usput je ošamari. Tada priskoči Todor i odgurne Petra, a ovaj potegne nož. Priskočili su ostali hajduci i razoružali Petra, oborivši ga na pod. Dva dana nakon tog događaja su smrknuto tumarali oko špilje gdje su se vidjeli njihovi tragovi u snijegu, a hajke su upravo započele jer su panduri vjerovali da će uhvatiti barem jednog hajduka ili jataka. Vidjeli su da je najbolje da se rastanu do proljeća. Čak se i Petar primirio jer je vidio da ne može ništa sam. Ugasili su vatru i razišli se svatko svojim putem.

Joco je u zatvoru bio vrlo uzoran zatvorenik i ponašao se vrlo mirno, poštujući sve naredbe stražara, tako da je postao jedan od rijetkih uzornih zatvorenika. Uspjevao je odgađati saslušanja glumeći da je bolestan, pa je čak jedne hladne noći svukao odjeću sa sebe i polio se vodom te takav ostao ležati bez pokrivača. Ujutro je dobio visoku temperaturu pa su ga premjestili u bolju ćeliju, a dobivao je i bolju hranu. Kad se oporavio nastavio je glumiti pokornog zatvorenika koji se kaje za svoja zlodjela. Do proljeća se Joco sprijateljio sa pandurom Jožom iz Zagreba koji mu je čak donosio i kolače od kuće koje bi ispekla njegova žena.

Jednog dana kad mu je pandur Joža donio večeru, Joco je glumio da je u depresiji i tužnim glasom je rekao da mu nije do jela jer ide na vješala, a pri tom je molio Jožu da mu pomogne kupiti alat kojim bi si napravio tamburu, dajući mu onih 60 forinti koje je uspio sakriti. Pandur Joža mu se smilovao i nabavio mu potreban alat, ni ne sluteći za što zapravo Joci treba alat. Tako dok je po danu izrađivao tamburu, noću je ispod kreveta počeo vaditi ciglu po ciglu dok rupa nije bila dovoljno velika da se kroz nju provuče. I tako se 7. svibnja 1866. godine, tijekom olujne noći, Joco oprostio od tambure koju je završio, ali i od ćelije zatvora u današnjoj Ilici gdje je proveo gotovo sedam mjeseci, i krenuo u slobodu prema svojoj Moslavini.

Putem je Joco sreo jednog svog bivšeg jataka koji ga je odvezao svojim kolima do Moslavačke gore. Putem su na izlasku iz šume vidjeli naoružanog žandara, pa je Joco uzeo motiku, koju je ponio iz zatvora da si skine lance, i udario žandara koji se onesvijestio od udarca. Joco je obukao žandarovu uniformu i uzeo njegovo oružje pa su nastavili put. Došavši do Moslavačke gore, jatak se vratio kući, a Joco je nastavio kroz šumu pješice do hajdučkog skrovišta. Cijela družina je bila tu osim Petra, svi su bili iznenađeni i sretni što je Joco uspio pobjeći, pa su veselo pili i pjevali svoju omiljenu hajdučku pjesmu.

Kasnije je ljubeći hajdučicu Anku, od nje dobio informaciju da se njegova ljubljena Mara namjerava udati za mlinara Janka. To ga je toliko razljutilo da je odmah krenuo trčeći prema selu Potok. Došavši do kuće mlinara Janka, pokucao mu je na prozor, a kad je ovaj otvorio, Joco ga je izvukao kroz prozor van. Pitao ga je za Maru, a kad mu ovaj nije dao odgovarajući odgovor, Joco ga je udario i zaprijetio mu da će ga ubiti ako se približi Mari i naredio mu da odnese 60 forinti udovici Julki i da kaže da to šalje Joco Udmanić.

Nakon toga otišao je do Mare i kad je zazviždao dogovoreni znak, pojavi se na prozoru lijepo lice sa raskuštranom plavom kosom. Kad ga je vidjela, Mara je izašla i bacila mu se u zagrljaj. Tu su zajedno proveli noć do svitanja, Joco joj je pričao kako je pobjegao iz zatvora i da se želi na neki način odužiti panduru Joži s kojim se sprijateljio. Pitao ju je i za Janka i ispričala mu je da je došla Anka jedan dan u kuću njenog strica prerušena kao ciganka i da joj je rekla kako je Joco već mrtav. Nakon toga Joco se smrknut obuče i ode u špilju i kad je došao odmah je pozvao Anku i rekao joj da ju izbacuje iz čete. Nitko od hajduka mu se nije suprotstavio, samo mu je Todor, dok su išli prema Bregima, gdje je bila fešta povodom novosagrađene škole i gdje su namjeravali izvesti pljačku, rekao da nije dobro da izbacuje Anku jer bi ona mogla iz osvete ispričati sve, pa bi svi završili na vješalima.

Nakon što su u Bregima opljačkali župnika za pozamašnu svotu, vratili su se u špilju na Gariću gdje ih je dočekala Anka sva uplakana, moleći Jocu da ju ne izbacuje jer nema kud. Todor mu je rekao neka je ubije, ali Joco je odlučio da Anka ipak ostane među njima što je oraspoložilo hajduke. Nakon toga je Joco sa jednim svojim hajdukom otišao u Popovaču do jedne siromašne obitelji i iz svoje zalihe dao novac jer su im poreznici oduzeli velik dio imovine. U povratku prema špilji vidjeli su Anku kako trči prema njima. Obavijestila ih je da je Petar s još jednim hajdukom otišao opljačkati jednu siromašnu obitelj, što je Joco izričito zabranio. Joco je pozvao Todora i krenuli su prema toj kući. Kad je Petar izašao iz te kuće dočekao ga je Joco i naredio da vrati to što je uzeo. Petar izvuče nož i baci ga na Jocu pogodivši ga u rame, a Todor je izvukao pištolj i pogodio Petra koji na mjestu umire. Drugi hajduk koji je išao u pljačku sa Petrom dobio je naredbu da ga ponese do skrovišta.

Kad su stigli i kad je Anka ugledala mrtvog Petra, pala je u nesvijest. Nakon što se osvijestila pokopali su Petra u šumi bez ikakve oznake groba. Joco je rekao da je on ubio Petra, ali je Todor rekao istinu. Joco im je još jednom ponovio da neće tolerirati da se napadaju siromašni i obespravljeni. U to vrijeme je naknada za Jocinu glavu porasla na velikih tisuću forinti, ali je rasla i legenda o moslavačkom hajduku koji je oduzimao od bogatih i davao siromašnima.

Nakon toga je družina krenula dalje u svoje aktivnosti i nitko nije smio više spominjati Petra, samo je Anka bila ponekad tužna. Kad su se našli u okolici Zeline, točnije u Glibokom Jarku kod Popovca, prepadom su zaustavili kočiju kojom je putovao prema Zagrebu kotarski sudac Domjanić sa ženom i djecom. Bio je to najvjerojatnije otac pjesnika Dragutina Domjanića. Tražili su novac od Domjanića, ali je ovaj imao u novčaniku samo 65 forinti što je Joci bilo sumnjivo da ide na put sa tako malo novaca. Tada Joco naredi da svi siđu s kočije jer ju namjerava uzeti, a kad ga je Domjanić pitao kako će sad pješice sa ženom i djecom, Joco mu je dao nešto novaca sa riječima: "unajmi u obližnjem selu drugu kočiju da djeca ne pješače", a Joco i družina krenu put Moslavačke gore. Kad su došli blizu, Joco je poslao Todora da preda kočiju i konje jednom jataku da ih proda što je ovaj i učinio i kad je donio novac javio je da će sudac Pajanović sa narednikom Pražekom i nekoliko pandura proći kroz šumu prema svome vinogradu.

Joco se odlučio našaliti na račun pandura i suca Pajanovića pa su krenuli prema stazi kojom ovi moraju proći. Kako je na stazi bila hrpa ugljena koju je ostavio neki ugljenar, Joco se počeo garaviti tim ugljenom da ga je Todor gledao u čudu. Joco je rekao Todoru neka se udalji, ali neka budno prati što se događa, a Joco je ostao kraj ugljena i lopatom ga premetao kad je naišla grupa pandura sa sucem Pajanovićem. Nakon što su se pozdravili, sudac je pitao novog "ugljenara" je li sreo Jocu Udmanića, na što je ovaj odgovorio da nije. Sudac je pozvao cijelu grupu i Jocu maskiranog u ugljenara na piće u njegovu klijet. Nakon što su već dosta popili, sudac Pajanović kaže naredniku Pražeku i pandurima da mogu ići jer je sigurno i nema Joce Udmanića.

Kad su ostali sami, a sudac je počeo drijemati, Joco je pozvao Todora iz obližnjeg grma i onda su zajedno prodrmali pripitog i uspavanog suca Pajanovića. Kad je sudac ugledao Jocu i Todora sa pištoljima u rukama, nije mogao vjerovati što se događa, a Joco mu kaže: "ja sam vaš odani Joco, hvala vam što ste me počastili". Nakon toga se sudac morao još jednom kucnuti sa Jocom i popio s mukom tu čašu. Joco je tražio da mu da nešto novaca i da ostavi klijet otvorenu za njegovu hajdučku družinu i potjera ga da ode za pandurima. Uvrijeđen i ponižen, svjestan da će o tome uskoro brujati cijela Moslavina, sudac Pajanović je naredio naredniku Pražeku da smjesta odu uhapsiti Maru, Jocinu ljubav, pod sumnjom da je ona njegov jatak. Nakon što su ju uhapsili, odveli su ju u Zagreb u zatvor.

Sat vremena nakon hapšenja, Joco je saznao za to. Satima se nitko u špilji nije usudio reći niti riječ. Pogledavali su u Jocu koji je sjedio utučen u uglu mračne špilje, pušeći cigaretu za cigaretom i ispijajući rakiju. Anka je sjedila nasuprot njega i promatrala ga ljubomorno jer je tek sad shvatila da je Joco iskreno zaljubljen u Maru kad toliko pati zbog njenog zatvaranja. Joco je odlučio osloboditi Maru iz zatvora potpuno sam i zato se oprostio od svojih hajduka, svakog je pozdravio i poljubio, a Anku je zagrlio i rekao joj: "ne plači, draga moja hajdučice i oprosti ludom Joci sve grijehe". Naredio im je da pjevaju njihovu hajdučku pjesmu dok on odlazi kroz šumu.

Znao je da riskira život, ali to mu nije bilo važno jer bez Mare nije htio živjeti. Planirao je izbaviti Maru i odvesti je preko granice da tamo mirno žive. Kad je stigao u Zagreb, uputio se na Lašćinu i tu pronašao napuštenu klijet u kojoj se utaborio. Dva dana se vrzmao po malenoj, uskoj ulici na Gornjem gradu, gdje je bila zgrada suda i gdje su držali njegovu ljubljenu Maru. Kad je dobro proučio raspored i smjene straže, odlučio je treće noći krenuti u akciju.

Te je noći jedan stražar šetao ispred zgrade, a dvojica su bila u zatvorskom podrumu. Kad mu je stražar okrenuo leđa, Joco je krenuo i udario ga u zatiljak drškom pištolja. Onesviještenog stražara Joco je odvukao u stražarsku kućicu. Kako su vrata u zgradu bila zaključana, Joco uzme kapu onog onesviještenog stražara i stavi na glavu. Pretvarajući se da je stražar, Joco pozvoni i kaže stražaru s druge strane vrata da je žedan, pa neka ga malo zamijeni. Kad je ovaj otvorio vrata ugledao je ispred sebe Jocu koji ga odmah udara pištoljem i onesvijesti. Sad ode po onog prvog stražara i dovuče i njega unutra, te ih obojicu zaveže, zaključa vrata i krene se spuštati niz stepenice. Uđe u jednu prostoriju koja je bila osvijetljena i uperivši pištolj u stražara, naredi mu da digne ruke. Nakon što je i njega zavezao i stavio mu maramu u usta, pitao ga je gdje je Mara Klasić, a ovaj glavom pokaže na stol na kojemu se nalazio popis zatvorenika. Mara je bila u ćeliji broj 8.

Nakon što je otključao vrata ćelije, Mara je bila toliko iznenađena da se nije mogla pomaknuti od iznenađenja. Poljubili su se i krenuli van iz ćelije. Kad su došli do ulaznih vrata, Joco zamoli Maru da mu pomogne one onesviještene stražare odvući u ćeliju. Ona je mislila da su mrtvi, ali Joco joj kaže: "ne, curo moja, samo malko spavaju i broje zvijezde". Odvukli su ih u ćeliju broj 8, a tamo je odvukao i onog trećeg koji nije bio u nesvijesti. Nakon što ih je zaključao u ćeliji, ode u stražarsku sobu, uzme papir, pero umoči u tintu i počne pisati poruku koju je već prije smislio:

"Veleslavni sudbeni stole! Zapamtite jednom zauvijek da ne dopuštam ni sebe ni svoju draganu zatvarati. Nas dvoje ne možemo bez slobode. Kako ste ipak moju Maru bez moga znanja uhapsili i zatvorili u tamnicu, došao sam po nju. Ne ljutite se, ali bez nje ne mogu zamisliti svoj život. Izbavio sam je iz zatvora, a tri njena čuvara, dična tamničara, zatvorio u njenu bivšu ćeliju broj 8. Tamničari su nedužni. Drugoga nikoga nisam oslobodio jer držim da su drugi koji ovdje čame pravi lopovi, a ne pošteni ljudi kao ja i moja Mara. Najveća bi pak moja želja bila da mjesto onih nedužnih stražara u ćeliji sjede gospodin načelnik Zagreba i gospoda suci, pa bi tako barem imali vremena doći do zaključka da Jocu Udmanića neće lako uhvatiti. Živite svi zadovoljno i sretno! Moja Mara vas sve lijepo podravlja! Vaš odani Joco Udmanić".

Već idućeg jutra, dok su se Joco i Mara približavali Moslavačkoj gori, Zagrebom se pročuo glas o Jocinom drskom prepadu i oslobađanju Mare te je krenula jedna od najvećih hajki. Digla se sva žandarmerija na noge, a povisili su i glavarinu za Jocu na 1500 forinti. Legenda o hrabrom, neustrašivom moslavačkom hajduku Joci Udmaniću širila se posvuda, te su se pjevale pjesme o slavnom harambaši.

Kako se Joco nije usudio odvesti Maru u Potok, jer je sad i ona bila tražena, postala je dio njegove hajdučke družine. To se nije svidjelo njenoj suparnici Anki koja je očekivala da će Joco prekinuti sa Marom, ali kako se to nije dogodilo, čak se više nije ni obazirao na Anku, pa se Anka povukla u sebe i bila je strašno ljubomorna. Čak je počela razmišljati da se povuče od svega i ode daleko, ali bilo ju je strah hajdučke osvete. U družini se osjećala ta napetost između Joce i njegovih dviju ljubavnica. Obruč oko skrovišta se sve više stezao jer su jataci javljali o sve češćim hajkama, a dva jataka su uhapšena, pa je Joco strepio da će ga izdati pod prisilom. Kad mu je Todor prigovorio na tom prenemaganju sa dvije ljubavnice i da to nije hajdučki život, Joco mu je odgovorio da je shvatio i da će sutra čuti kakav je Joco Udmanić, a potom je Maru odveo jednom svom jataku.

Ljut na Todora i svoje hajduke, krene u Ludinu i povede jednog svog jataka koji je imao zadatak ponijeti vreću i pratiti ga. Kad su stigli u Ludinu, pozove Joco svog jataka Franceka u krčmu da popiju nešto. Francek ga je odgovarao od toga jer je u krčmi bilo sedam pandura. Francek uđe, a za njim Joco sa otkočena dva pištolja i kad je ušao zapucao je u zrak. Naredio je da se nitko ne miče i još je rekao da je vani desetak njegovih hajduka. Naredio je pandurima da drže ruke u zraku, a Franceku je rekao neka im pokupi sve oružje i strpa u vreću. Tada kaže krčmaru da zaključa vrata i navuče zavjese na prozore. Kaže jednom čovjeku koji je stajao za šankom da natoči pandurima "jer su im se usne osušile od straha pred Jocom Udmanićem". Panduri su podigli čaše i ispili i tako nekoliko puta, a onda je Joco rekao krčmaru da mu otvori vrata, a da njima nalijeva dalje. Volio je izazivati vlasti, pa nije ni čudo da su ga sve više pokušavali uhvatiti i povisivali nagradu. Tu noć je Joco prespavao s Marom u klijeti, a sutradan se pojavio u špilji pred svojim hajducima i istresao je ono oružje pred njih.

Drugi dan su krenuli opet u pohod jer je Joco saznao da će se bogati trgovac Weisswürst vraćati iz Zagreba s mnogo novca i da će proći pokraj Rovišća. Kad je naišla kočija, Joco stane na cestu i pucanjem u zrak označi trgovcu da zaustavi kočiju. Joco mu se obrati: "Poštovanje, plemeniti gospodine Weisswürst, ja sam Joco Udmanić, a ovi oko vas su moji hajduci, inače sirotinja i treba im novaca". Na to je Weisswürst iskočio iz kočije i počeo trčati prema šumi, ali ga jedan hajduk dostigne, pa dođe i Joco i kaže mu: "Ne bojte se, nećemo vam ništa i ne trčite više jer se nama ne trči, samo dajte novac". Nakon toga je trgovac dao kesu u kojoj je bilo samo pet forinti, ali je drugi hajduk našao pod sjedalom u kočiji drugu kesu u kojoj je bilo 500 forinti. Poslao je Weisswürsta da nastavi put pješice, a Joco i družina su se ukrcali u kočiju i krenuli dalje.

Kako je htio dokazati Todoru da može biti i hajduk i ljubavnik, krenuo je sa svojom četom još istog dana navečer opljačkati moslavačkog vlastelina Kukovića. Kad su došli do njegovog dvorca, Kuković je sjedio u parku, a pred njim na stolu je bila večera i sluga ga je dvorio. Kad su se hajduci rasporedili, Joco krene prema Kukoviću. "Dobra večer, plemeniti gospodaru. Ja sam Joco Udmanić, slučajno sam prolazio, pa rekoh što ne bi svratio na čašicu". Kuković ga je gledao izbezumljeno. Joco zatraži da i njemu natoči čašu vina i dao je znak Todoru da se pojavi. Rekao je Kukoviću da ode sa Todorom u dvorac i da mu izbroji određenu svotu što je ovaj i učinio, a kad su se vratili, Joco zatraži da skupa sa vlastelinom večera. Kad su išli prema skrovištu, Todor je predložio Joci da razmisli o napuštanju Moslavine i općenito da prestanu sa hajdučijom, jer su im potjere sve bliže, a i glavarina je podignuta na 2000 forinti, pa bi se lako netko mogao polakomiti za tolikom svotom. Joco se složio da to nije loša ideja, ali nisu znali da ih je iz grmlja slušala Anka, što ju je razljutilo jer je znala da bi Joco otišao sa Marom, a ne s njom.

Otišao je Joco do Mare i sa njom je razgovarao o tome kako želi da odu negdje daleko od Moslavine i da je već nabavio dvije lažne legitimacije. Usput joj je rekao da neka bude spremna za dva dana i da uzme samo najdraže uspomene. Nakon provedene noći, jatak im je donio doručak, pa su Joco i Mara zajedno doručkovali i nakon toga otišli u Potok. Maru je ostavio kod kuće njenog strica Marka, pa pošao u špilju. Pred špiljom ga je dočekala Anka smrknutog pogleda, ali ju Joco ni ne pogleda nego uđe u špilju i probudi Todora. Zajedno su izašli, a po skrivečki ih je pratila Anka. Razgovarali su o Todorovoj ideji da prekinu sa hajdučijom i napuste moslavačku goru, na što je Joco rekao da će otići sutra, bez riječi, a da će se hajducima javiti preko jataka jer im je novac ionako pošteno na jednake dijelove podijelio i nema nikakvih obaveza prema nikome. Dogovor je pao, ali nisu slutili da je sve to čula Anka koja je zbog ljubomore odlučila osvetiti se Joci Udmaniću.

Navečer su Joco i Todor otišli do jedne siromašne obitelji kojoj je Joco dao određenu svotu novca, a po povratku su svi hajduci zajedno pogostili se pečenim odojkom i vinom, zapjevali svoju hajdučku pjesmu, samo je Anka bila smrknuta i tiha. Kasnije je Joco otišao kod Mare i rekao Todoru da će tamo prespavati, a njemu naložio da dođe ujutro pa da odlaze. Kasno noću dok su svi spavali, Anka se izvukla iz špilje i otišla u Popovaču žandarima prijaviti gdje se nalazi Joco udmanić. Ovi nisu mogli vjerovati što čuju kad im je Anka govorila, pa su tražili nekoliko puta da im ponovi. Rekli su joj da kasnije dođe po glavarinu od 2000 forinti, ako uhvate Jocu.

Nastala je opća uzbuna u Popovači. Probuđeni su svi žandari i panduri i hajka je krenula prema Potoku. Kad je hajka ušla u selo Potok, hajdučica Anka je sjedila na brežuljku iznad sela i plakala. Naoružani do zuba, opkolili su kuću u kojoj je spavao Joco Udmanić sa svojom Marom. Kad su svi zauzeli svoje pozicije, narednik Pražek, koji je rukovodio akcijom, opalio je iz pištolja u zrak. Nakon pucnja, Joco skoči s kreveta i vidjevši da su opkoljeni, probudi Maru i obuče hlače. Narednik sklonjen iza stabla poviče: "Joco Udmaniću, u ime zakona, predaj se", a Joco im odgovori: "Dođite po mene ako vam je život mio, ja se ne predajem". Nakon što je narednik Pražek tri puta ponovio da se preda, Jocu je to uzrujalo i počeo je pucati po njima, pa je metak prozujao kraj narednikove glave. Zbog pucnjave se cijelo selo probudilo.

Narednik Pražek je naredio paljbu, a Marini stric i strina su se sakrili pod krevet. Joco pogodi u nogu jednog žandara dok je pretrčavao dvorište, a narednik pogodi prozor iza kojeg se skrivao Joco. Mara je brzo punila oružje i dodavala ga Joci, kad je vidjela da Joco veže bijelu krpu na dršku od metle. Kad je narednik Pražek vidio bijelu zastavu, zaustavio je paljbu. Joco im je doviknuo: "Slušaj me dobro, naredniče. Joco se ne predaje! Dopusti da iz kuće izađu nevini ljudi, Marko, Bara i moja Mara". Narednik Pražek se bojao da mu Joco ne priprema kakvu zamku, jer već ih je više puta dobro povukao za nos, ali mu je ipak dao tri minute i obećao da neće pucati. Mara nije htjela poći, nego je ostala i čak je na narednikovo pitanje gdje je Mara, sama viknula da ne izlazi i nakon toga zapucala iz pištolja, na što su žandari odgovorili.

Cijelo to vrijeme na brežuljku iznad sela stajala je Anka suznih očiju i tresući se od straha kajala se što je izdala svog ljubavnika. S druge strane brda spuštao se Todor jer je prema dogovoru trebao otići s Jocom. Čuo je pucnjavu koja je dolazila iz Potoka, ali bilo je prekasno da se vrati po hajduke, pa je potrčao prema Potoku u namjeri da odande pošalje nekog jataka po hajdučku četu. Tada Pražek naredi Marku i Bari da krenu slagati sijeno oko kuće. Joco ih je promatrao i nije shvaćao što rade dok nisu donijeli velike hrpe sijena, tad je shvatio da žele zapaliti kuću. Narednik Pražek pruži Marku šibice i naredi mu da zapali sijeno, ali ovaj to nije htio jer ipak je to bila njegova kuća. Nakon što mu je narednik uperio pištolj u glavu, Marko je poslušao i zapalio sijeno.

Nakon što su ponovno zapucali međusobno, u jednom trenutku metak je pogodio Maru u desno rame. Joco joj je brzo sa maramom zavio ranu koja je bila dosta velika. Plamen je već zahvatio sobu, pa su krenuli na tavan. Sa tavanskog prozora, Joco pogodi Pražeka u bedro. Joco i Mara su se već prilično gušili u dimu, kad je Joco nagovarao Maru da iskoči, a ona je to uporno odbijala. Nekako je uspio nagovoriti ju i nakon što su se posljednji put poljubili, ona je iskočila kroz prozor. Kako to nisu žandari očekivali, nisu ni pucali u nju, ali su ju uhvatili kad je počela trčati. Sve to je gledao Todor, ali sam nije mogao ništa, a hajduci, po koje je otrčao jedan jatak, još nisu stigli. Joco se sve više gušio u dimu i bio je na izmaku snaga. Znao je da mu je jedini način da iskoči, ali za bijeg nije imao šanse.

Marko je bespomoćno zapomagao jer mu je izgorjela kuća, a supruga mu Bara od šoka je stajala kao okamenjena. Maru je jedan žandar držao na nišanu, a ona je vikala da ne pucaju više i zvala Jocu da se preda. Pražek naredi prestanak paljbe, pa se čulo samo pucketanje vatre i kako se kuća ruši. Kad se već počeo rušiti tavan, Joco izbaci sve puške i streljivo i iskoči napolje sa pištoljima u rukama. Odmah je upucao i ubio jednog žandara koji mu je bio najbliže. Nakon što je krenuo trčati prema šumi, zapeo je za neki panj i pao, a drugi žandar odmah na njega i počelo je žestoko hrvanje. Međutim, kako je Joco bio izrazito snažan, sasvim je sigurno da bi svladao žandara da nije priskočio ranjeni Pražak i pucao mu u glavu.

"Gotovo je, Joco Udmanić je mrtav", uzviknuo je narednik Pražek, a čuvši to, Mara je krenula prema svom mrtvom ljubavniku, ali nakon nekoliko koraka pala je u nesvijest. Narednik Pražek je rekao jednom žandaru da javi sucu Pajanoviću da je Joco Udmanić mrtav, a sudac Pajanović je kasnije istoga dana 27. veljače 1867. poslao brzojav u Zagreb: "Udmanić, boreći se s oružnicima poginuo. Pao je jedan oružnik, a jedan ranah zadobio".

Dok je još kuća gorjela, Anka je, gledajući sa brežuljka, i histerično plačući vikala Joci da ga je izdala i da neka se spasi trčeći. Kako joj je prilazio, to je čuo Todor. Htio ju je odmah ubiti, ali je pričekao da dođu hajduci, vjerujući da će stići na vrijeme da pomognu Joci. Kad je sve bilo gotovo, Todor je prišao Anki, a ova znajući što joj se sprema, vikala da neka ne puca i krenula bježati, a Todor ju je u stopu pratio sa pištoljem u ruci. Došla je do ruba provalije i tu je stala, a kad je Todor došao na par metara od nje molila ga je da ju ne ubije, nudeći mu se za ljubavnicu. Todor je šutke nanišanio u nju, a ona se instinktivno počela povlačiti unatrag. Odjednom je izgubila ravnotežu i pala u provaliju. Todor je gledao jedno vrijeme u nepomično tijelo mlade hajdučice Anke i onda otišao natrag prema špilji.

Istoga dana predvečer zvonar zagrebačke katedrale dobio je nalog da zazvoni, a za njime su zvonila druga zvona ostalih crkvi. Time je gradonačelnik dao znak da započinje proslava velike pobjede nad hajdučijom u Moslavini. Dok je žandarmerija slavila, posvuda se po Moslavini žalilo. Sav onaj ugnjeteni i siromašni narod, kojemu je Joco često pomagao, bio je žalostan i tugovao je nad smrću svoga zaštitnika. Tek tada se još više rasplamsala legenda o najslavnijem moslavačkom hajduku koji je otimao od bogatih i darivao siromašne, krojeći tako samostalno svoju pravdu. Uzalud su žandari proganjali svakoga tko je pjevao pjesme o Udmaniću, a nastavila, se i hajdučka pjesma koju je smislio osobno Joco Udmanić: "Hajdučki život je naš, u šumi nam je spas, zelena travica to nam je postelja, a nebo pokrivač".

Nekoliko dana nakon smrti Joce Udmanića, u Pozoru je objavljen sadržaj pisma koje je pronađeno kod njega i u kojem između ostalog stoji: "Žalostnim srcem premišlavam olovkom u desnici na truloj kladi sedeći svoj nesretni život te ovako na artiju slažem. Ne čujem glasa matere ni otca, brata ni sestre, koji bi mi žalostno srce razveselili. Jadni drugovi sami sebi utehe dati nemogu jer proklinju dane i mesece u kojima su odgojeni, tim još večma moje srce razbolujući. Čuju se gromovi od pušaka koje veseli seljaci u kolu izbacivaju a ja nesretnik prognan moram kao zvjerina u dalekoj šumi čutati. Blagdan je takvi kog nebude do godine druge. Neznam hoću li živu glavu do onda nositi a sad u žalosti bivam i srcem nemir mi vlada, nu hvala Bogu jela, pića i na volji odeče još mi nije nestalo, ali to je sve uzalud jer mi sve presedne kad se setim strašnog života moga a i nesretne familije koja crnim obrazom izmedju naroda hoda. Nesretni otac porad zločina moga u tamnici preminuo je, siromašni brat mesto mene i danas u težkoj tamnici kuka a ostalu bratju i kukavnu mater svaki dan progone koja će još najposle morati pobeći ko što sam i ja. Ja istinabog kad sam pervi put zatvorit nisam bio ništa kriv, ali od glada i težkih batinah morao sam pobeći i što sam onda čineć mogao biti drugo nego zločinac jer medju ljude nisam smio. Na slavu i čast gospodinu Bogu i dragom spasitelju a najvećma dok živim i ovud kadkad prolazim, te da se setim muke i progonstva Isusova, da lašnje i uztrpnije moje razbojničko srce ladam do onoga časa dok žalostno izdahnem, te da neradim od progoniteljah i zlotvorah mojih, šta bi kao razbojni brat raditi imao."

Posljednje počivalište Joce Udmanića i dalje je nepoznanica jer postoji nekoliko različitih verzija. Po jednoj verziji Jocu su zakopali žandari tu gdje je i poginuo i da je bio postavljen jedan drveni stup sa limenom pločom na kojoj je pisalo "Grob moslavačkog hajduka Josipa Udmanića" i da je taj stup stajao duži niz godina dok nije istrunuo i srušio se. Navodi se i da je 1925. godine, prigodom proslave tisuću godišnjice Hrvatskog kraljevstva, lovačko društvo na grobu posadilo spomen lipu. Narod ju je nazivao "Udmanićeva lipa", a posječena je tijekom 2. svjetskog rata. Po drugoj verziji je Joco Udmanić pokopan u Potoku između dva mosta gdje su se tada pokapali razbojnici. Postoji i priča da je pokopan na groblju u mjestu Osekovo i to ispod oružnika kojeg je ubio, a da mu je tamo tijelo nekoliko dana nakon pogibije, prenijela njegova voljena. U svakom slučaju, to do danas ostaje neotkriveno.