OPIS OKIĆA

Prvi je Okić uveo u literaturu Ivan Kukuljević Sakcinski kada 1864. godine na desetak stranica opisuje njegovu prošlost, ali što je za nas još važnije, on nam daje i prvi opis tadašnjeg stanja njegovih struktura, za koje odmah na početku kaže da su "ostaci jednoga između najstarijih gradovah zemlje Hrvatske", a malo dalje napominje kako "nema sumnje da je stajao još u vrijeme hrvatskih narodnih vladarah".

Grad opisuje onako kako ga posjetitelj doživljava u svom kretanju od podnožja prema vrhu brijega: "Kad si došao do podnožja okićkoga brda, prikazuje ti se grad u različitoj slici. Dočim sa iztoka vidiš samo jednu golu stijenu, a sa zapada samo pobočno krilo gradsko, sa nekoliko prozornih rupah, širi se sa juga zidina gradska, gornja i dolnja, u čitavoj svojoj duljini, te je brane sa sjevera tvrde ograde, koje se u viečne skaline tako upiliše, da se sada već ni nezna što je zid, što li skalina. Kad se uzpeš gore do gradskih prostorijah sa zapadne strane, dodješ najprije do pukotine zida gdje su niegda mogla biti vanjska vrata gradska. Tu nalaziš sve na okolo zidovje i zidine u kojih bijahu, kako priča puk, od zdola staje i konjušnice, a od sgora stražarnice. Preko uzkoga slaboga mosta, pod kojim se jazi prostor od više stotinah hvatih dubine, dodješ do mjesta gdje bijaše studenac ili česma, a kad si se uzpeo do vrha zidinah, stupiš kroz obli svod na okrugli prostor gdje stajaše gradska kapela.

Sav Zagreb zajedno sa Medvedgradom i Susjedgradom leži pred tvojim očima. S daleka se modre moslavačke i kalničke gore, dočim na sjeveru tamna zagorska Ivanščica. Iz kapele okreneš prema jugu te se uzpneš preko ruševinah u poveće, još višje prostorije gradske. Tu bijahu negdašnji gospodarski stanovi, ali ne možeš razabrati više njihovo unutarnje ratredjenje, jer ostavši zidovi dopiru samo do prvoga poda od kojega se vide rupe i ostaci tramovah, a sve što je bilo gore porušeno je sada. U zidinah vidiš još neke tragove uzkih oblih prozorah romanskoga stroja, pa nekoliko rupah od preostalih puškarnicah. Popriečni, nepravilni zidovi oštetjeni su sasvim, a sjeverni glavni zid bolje je sačuvan negoli južni."

Kukuljeviću se ne smije zamjeriti zbog nekih netočnosti koje su kasnije nekritički prihvaćene. Onaj tko pročita njegov opis kapele, ostat će iznenađen kada dođe na Okić, budući da će očekivati centralni prostor, nekada nadsvođen, a zateći će pravokutnu lađu s ostacima polukružna svetišta. Očito se njegov opis kapele tiče maloga svetišnog prostora, a oblim svodom nazvao je otvor trijumfalnog luka ili možda tada još postojeću polukupolu svetišta. Netočnosti ima i pri opisu unutrašnjosti grada, čiji su zidovi i danas bolje očuvani nego što bi se to moglo zaključiti iz njegovih riječi.

Emil Laszowski krajem 19. stoljeća u časopisu "Prosvjeta" donosi povijesne prikaze niza plemićkih gradova pa i Okića. Za njega "bez sumnje je grad Okić sa svojim teritorijem za vrijeme samosvojne hrvatske države sačinjavao posebnu župu u predjelu među Kupom i Savom", čime je, kao i ranije Kukuljević, naglasio njegovu izuzetnu starost. Sažeto i točno opisuje grad koji "bijaše sagađen na osnovi savinutog paralelograma sa trouglatom kulom na zapadnom ćošku". Upućuje na "tragove velike cisterne", za gradsku kapelu kaže da "ova bijaše četverouglasta sa oblim svetištem a stoji na strmoj kamenoj litici iznad duboka ponora". Za gradsku jezgru piše da od nje "stoje samo vanjske zidine, dok su poprečne porušene... Od prozora tek razabiremo nepravilne rupe, a po zidu vidi se množina puškarnica. Zidovi su debeli do 2 metra, i dosta visoki. Sjeverni je zid najbolje sačuvan, prem je na mnogo mjesta raspucao". Iz njegova se opisa može zaključiti da se današnje stanje okićkih zidina vrlo malo razlikuje od onoga kakvo je bilo krajem 19. stoljeća.

Tek će Gjuro Szabo objaviti prvi shematski tlocrt Okića. Netočno je prikazao gornji dio grada, dok donji nije ni nacrtan, ali ga u opisu spominje kad kaže "tu je svakako bila stražarnica, koja se je sastojala od tri prostorije jedna do druge". U literaturu unosi zabunu kada za vodospremnicu kaže da je to "okrugla kula od koje se razabiru tek fragmenti" dok je u tlocrtu prikazuje odvojeno od grada i u pogrešnom odnosu prema gradskoj jezgri. Ta pogreška koju je učinio Szabo, misleći za vodospremnicu da je kula, ulazi u enciklopediju. Za glavni dio grada smatra kako je "bio dosta malen, morao je biti znatnije visine, ali se od zida premalo sačuvalo, da bi se išta točnije moglo odrediti, tek se opaža fragment poprečnog zida, koji je grad dijelio u dvoje". Čitatelj će, kao i kod Kukuljevića te Laszowskog, čitajući Szabov opis pogrešno steći dojam da su zidovi Okića sačuvani u znatno manjoj visini i količini nego je to u stvarnosti. Tako će kapelu, jednu od najbolje očuvanih uopće među našim plemićkim gradovima, opisati riječima: "Sazidana je na malom zaravanku brijega, imala je polukružnu apsidu s koje se danas - tek su temelji sačuvani - vidi daleko do Zagreba".

U želji da skrenem pozornost na ozbiljna oštećenja najosjetljivijih dijelova okićkih struktura, posebno temelja južnog zida, te da se što hitnije pokrene pitanje njegove zaštite, opisujem stanje njegovih struktura, a više pozornosti posvećujem pojedinim njegovim dijelovima.

ULAZNI DIO GRADA OKIĆA

Kada se od planinarskog doma krene prema gradu, prvo se dođe do nižeg dijela grada koji se nalazi na onom dijelu puta gdje se naglo mijenja konfiguracija tla. Do ovog donjeg dijela grada uspon je razmjerno blag, staza široka i pregledna, dok je dalje staza vrlo uska; s jedne strane gotovo okomite stijene, a sdruge zjapi ponor. Smještaj po izohipsi strmoga brijega odredio je njegov izrazito izduženi oblik. To 32 metra dugačko i u prosjeku 7 metara široko zdanje, podijeljeno je u dva dijela.
Zapadni, ulazni prostor površine je 57 m2, dok je istočni veći, površine 84 m2. Pročeljni zid unutar kojeg su nekada bila ulazna vrata, od kojih nisu sada vidljivi tragovi, najjači je, a debljina mu je 90 - 100 cm, dok su ostali zidovi nešto slabiji; sjeverni zid 80 cm, južni 80 - 98 cm i istočni 98 cm. Dakle, vanjski su zidovi jači i debljina im je oko jednog metra, dok je unutarnji sjeverni zid, koji nije izložen mogućem napadu neprijatelja, najslabiji.

Po svemu sudeći, zapadni prostor nije bio natkrit, a iz njega se odmah nakon ulaza skretalo lijevo i nastavljalo dalje uskom stazom prema gornjem dijelu grada. S desne, južne strane, sačuvan je mali otvor kojim se nadzirao pristup južnom zidu. Istočni je dio u nekoj kasnijoj fazi pregrađen u dva nejednaka dijela, a tragovi grednika upućuju na zaključak kako je imao i kat. Tumačenje namjene ovog prostora koje donosi Kukuljević, da su tu bile "kako priča puk, od zdola staje i konjušnice, a od sgora stražarnice" točan je, a možemo samo pretpostaviti da su zidovi ovog dijela grada u Kukuljevićevo vrijeme bili bolje očuvani.

Penjući se dalje prema vrhu, nećemo više ići "preko uzkoga slaboga mosta pod kojim se jazi prostor od više stotinah hvatih dubine" jer i njega više nema, nego ga je na njegovom mjestu zamijenio čvrst kameni podzid, a zidovi grada iznenada će se pojaviti pred nama.
Gornji se dio grada sastoji od tri dijela različitih po veličini i namjeni: gradske jezgre, vodospremnice i kapele. Danas ove strukture doživljavamo odvojeno, što su nekada sijelom i bile (grad - kapela), no vodospremnica, koja je uvijek za grad značila život, nekada je s jezgrom činila čvrstu vezu. Međusobni odnos ovih dijelova čini Okić tipološki posebnim i stoga izuzetno zanimljivim.

STAMBENI DIO GRADA OKIĆA

Nakon što smo prošli donji dio grada koji ima funkciju podgrađa i glavne stražarnice, u svom uspinjanju prema gradu prvo ćemo doći do zaobljenog zida za koji će možda poneki posjetitelji zaključiti da su ostaci okrugle kule, a stvarno se radi o vodospremnici. Nastavljajući dalje, put će nas dovesti prvo do kapele gdje oštro zaokreće lijevo, te nas uvodi u grad na onome mjestu na kojem su otprilike nekada bila gradska vrata.

Kao što je to uvijek slučaj kod srednjovjekovnih gorskih gradova, Okić zauzima cijeli prostor glavice brijega iz čije konfiguracije proizlazi njegov izrazito izduženi tlocrtni oblik. U zapadnom, razmjerno uskom i tlocrtno pravilnom dijelu bio je palas. Imao je oblik izduženog zašiljenog pravokutnika koji sa zapadne strane zatvaraju dva kraća zida pod kutom od 125 stupnjeva dajući tako ovom najmarkantnijem i najvažnijem dijelu grada peterokutni oblik. Vanjski su zidovi palasa debeli 230 cm (mjereno u prizemlju), dok je istočni unutarnji zid debeo samo 105 cm. Zidovi palasa nastavljaju se dalje prema istoku, sjeverni zid u blagome luku zaokreće prema jugoistoku, dok se južni zid nakon spoja s pregradnim zidom kratko pravocrtno nastavlja, da bi zatim pod kutom od 137 stupnjeva skrenuo prema jugoistoku, dajući tako istočnom dijelu grada izduženi ljevkasti oblik. Dok se na sjeverni zid s istočne strane nastavlja gradska kapela, južni zid s iste strane završava vodospremnicom.

Time nam ostaje nedefiniran istočni pročeljni zid grada. Samim time što je čelni, dakle okrenut mogućem napadaču, trebali bi ovdje očekivati zid najveće čvrstoće i debljine. Danas takvom zidu nema traga što svakako začuđuje s obzirom na odlično sačuvane ostale zidove. Na mjestu gdje bi očekivali istočni obrambeni zid i u njemu gradska vrata, vidljiv je samo kratak potez zida debljine svega 70 cm koji pripada zgradi prigrađenoj uz sjeverni zid.
I ovdje moramo uočiti još jednu posebnost Okića. Konačni će odgovor dati neka buduća istraživanja, ali po svemu sudeći, istočnog zida kakvog bi očekivali nije ni bilo. Oblik terena, ljevkasto sužavanje koje postupno napadača uvodi u unutrašnjost grada, izuzetan položaj vodospremnice čiji su najviši dijelovi morali imati i zadaću kontrole te obrane ulaza u grad, sve to upućuje na zaključak da na ovom mjestu nije bilo jakog obrambenog zida sa snažno utvrđenim gradskim vratima.

Promatrajući strukture zidova uočit ćemo nekoliko razvojnih faza od kojih najmanje tri najstarije pripadaju romaničkom predtatarskom razdoblju okićke prošlosti. Romanički se zidovi razlikuju od mlađih prije svega debljinom 80 - 84 cm, jedino se sjeverni zid pri vrhu sužava na samo 60 cm, a očuvani su i vidljivi s vanjske strane u cijeloj svojoj izvornoj visini koja odgovara visini prizemlja i kata palasa. U unutrašnjosti se razabiru samo mlađe, posttatarske strukture zidova. Romaničke starije strukture zidova vidljive su na cijelom vanjskom potezu južnog zida, a na sjevernom zidu samo na njegovom zapadnom dijelu, na temelju čega se može zaključiti da je grad u romaničkoj fazi imao uglavnom isti tlocrtni oblik.

Slojevitost romaničkih struktura najbolje se uočava na jugozapadnom uglu palasa gdje se na udaljenosti od 250 cm od njega u zidu vidi reška koja je ostatak ugla starije romaničke faze palasa. Grad je kasnije, još uvijek u predtatarskom romaničkom razdoblju, produžen za spomenutih 250 cm, pri čemu je zapadni zid ostao ravan, a šiljati oblik mu je dozidan u trećoj romaničkoj fazi. Slojevitost romaničkih zidova jasno se uočava i na istočnom dijelu južnog zida, posebno na mjestu njegova loma.
Romaničke su strukture građene tek malo pritesanim kamenjem bez jasnog isticanja redova. Pri vrhu zidovi su imali drveni serklaž, kako se to dobro vidi u presjeku urušenja južnog zida. Sa sjeverne strane palasa, gdje se dijelom urušio romanički zid, u pogledu na mlađi nadozid, vidljiv je otisak drvene nazidnice i poprečnih greda. Teško je reći gledajući odozdo je li to otisak drvene konstrukcije krovišta, odnosno stropnih greda ili možda nešto drugo.

Od romaničke faze palasa ostao je sačuvan u cijeloj visini potez južnog i zapadnog zida, te otisak i dijelovi sjevernog zida, što nam omogućuje razmjerno jasno sagledavanje njegovog izvornog oblika. Unutarnji istočni zid palasa romaničke faze srušen je tijekom opsežne rekonstrukcije grada koja je uslijedila neposredno nakon tatarske provale. Romanički zidovi palasa bili su minimalno rastvoreni prema van. Moramo uvijek u ovakvim slučajevima pretpostaviti jače otvaranje zidova prema jugu nego prema sjeveru, te obzirom na mali broj i male otvore južnog zida, pouzdano se može zaključiti da otvora na sjevernom zidu nije bilo, a da ih je bilo to bi se moralo uočiti na otisku mlađeg dozida. Na južnom zidu, u visini prizemlja, tri su vrlo mala i izuzetno rustična otvora. Okvir srednjeg je urušen, a ostala dva su dobro sačuvana. Zidani su kamenom iste vrste i obrade kao i okolno ziđe, dok je šiljati nadvoj nastao jednostavnim spajanjem pod velikim kutom dvaju većih kamenova. Do njih je okrugla rupa promjera 30-ak cm s ravnom i glatkom sjenkom koja djeluje kao otisak drvene oblice, samo zbunjuje veličina i namjena.

Je li na mjestu urušenja južnog zida koje je u visini kata bio kakav romanički otvor, teško je tvrditi ili negirati, ali svakako moramo pretpostaviti prozorske otvore na unutarnjem istočnom prozoru palasa. Nema sumnje da je prizemlje kroz tri spomenuta mala otvora bilo slabo osvijetljeno, što možemo razumjeti zbog njegove gospodarske namjene, a jače otvaranje vanjskog zida koji ima obrambenu zadaću, na tako maloj visini oslabilo bi zid i ugrozilo sigurnost obrane. Ipak za kat palasa moramo pretpostaviti da je bio jače osvijetljen, prije svega prozorima na istočnom pročelju.

Zidovi Okića debljine 84 cm pa i manje, najtanji su među hrvatskim plemićkim gradovima. Nakon strahota tatarske provale, sjajno odabran položaj koji omogućuje dobar nadzor okolice i laku obranu, nije više mogao zadovoljiti potrebe i zahtjeve druge polovice 13. stoljeća, pa se grad morao pojačati. Romanički su zidovi podignuti na samom rubu stjenovite glavice brijega tako da ih nije bilo moguće pojačati s vanjske strane, nego samo s unutarnje što znači na štetu ionako skučenog prostora grada. To je i učinjeno, a gubitak korisne tlocrtne površine nadoknađen je nadogradnjom još jednog kata palasa.

Mlađa ranogotička struktura, koja se s vanjske strane već na prvi pogled uočava kao nadogradnja, bitno se razlikuje od romaničkih zidova. Tek kada stupimo u unutrašnjost grada uočit ćemo opsežnost građevinskog zahvata kojim je uspostavljeno stanje kakvo je manje više i danas pred nama. Pojačanje zidova postignuto je dozidavanjem s unutarnje strane novog zida debljine 150 - 160 cm. Zidovi se iznutra sužavaju prema vrhu na taj način da se uvlače iznad svakog grednika, na sjevernom zidu za 22 cm, na južnom iznad donjeg za 30 cm, a iznad gornjeg za 60 cm. Zidani su priklesanim i uslojenim kamenom. Na sjevernom zidu palasa u prizemlju su tragovi jednog otvora, na prvom katu je velika prozorska niša sa segmentnim nadvojem, a sličan prozorski otvor moramo pretpostaviti i na mjestu velikog urušenja južnog zida. Drugi je kat palasa bio svjetliji i prozračniji, budući da su na sjevernom zidu dva, a na šiljatom zaključku jedan otvor, a moramo pretpostaviti još jače otvaranje južnog zida.

Na širem, ljevkastom istočnom dijelu grada, s unutarnje strane južnog zida nema tragova prigradnji, no tu su sačuvani ostaci kruništa i šetnice na mjestu gdje se zid pri vrhu suzuje. Nasuprotni sjeverni zid znatno nam je zanimljiviji obzirom na veći broj sačuvanih različitih detalja. Debljina ovog zaobljenog zida neujednačena je, a struktura različita od ostalih, što upućuje na još jednu gotičku fazu izgradnje grada. Uz ovaj zid bila je prigrađena zgrada kojoj su unutarnji zidovi debeli samo 70 cm. Vrlo rustična puškarnica u istočnom dijelu sjevernog zida upućuje nas na razmjerno kasno vrijeme njegove gradnje.

Svakako je najzanimljivija i najzagonetnija situacija vezana uz jugoistočni ugao grada gdje je vodospremnica. Gotovo cijelom zapadnom polovicom vodospremnica je po čitavoj visini usječena u padinu brijega, dok je s istočne strane ukopana 50 - 100 cm. S južne strane visina njezina zida je čak 548 cm, pri temelju 130 cm debeo zid zatvara gotovo pravilan kružni prostor promjera 480 cm. S vanjske strane linija zida nagnuta je prema unutrašnjosti dajući joj tako oblik krnjeg stošca, dok su u unutrašnjosti zidovi okomiti, tek se posredstvom dvaju prstenastih istaka širine 20 i 23 cm suzuju prema vrhu. Donji je istak na 210 cm od sadašnje razine terena, a gornji 175 cm iznad njega. Pri vrhu se zidovi dalje suzuju oblikujući kupolasti završetak visok oko 120 cm. S gornje su strane ostaci male hodne površine u sredini koje se nekada nalazio otvor za izvlačenje vode. Vrh vodospremnice okruživao je parapetni zid debljine 58 cm oblikujući tako prostor s kojega se moglo dobro nadzirati, a po potrebi i braniti ulaz u grad.

Izuzetan je kod nas primjer ovakvog smještaja vodospremnice, koja ima izuzetno značenje za život svakog plemićkog grada, posebno u vrijeme njegove opsade. Ona se obično nalazi unutar grada, dodatne se rezerve vode smjetaju na ono mjesto koje se namjerava i može najduže braniti. Ovakav poseban smještaj vodospremnice omogućila je konfiguracija tla, njezin poseban oblik, organizacija cjelokupne obrane grada, a posebno jugoistočnog kuta u čijoj obrani ona dobiva određenu zadaću.

KAPELA NA OKIĆU

Kapela je najmanji od triju zasebnih volumena okićkog arhitektonskog sklopa. Sagrađena je na preostalom dijelu izdvojenog stjenovitog hrpta što je odredilo njezinu nepravilnu orijentaciju sjeveroistok - jugozapad. Ukupna duljina kapele je 11,50 m što je čini neočekivano velikom za jedan tako mali plemićki grad, uostalom samo kod velikih plemićkih gradova kapela je zasebna građevina, pa je čak i kod onih najvećih smještena u dijelu palasa, branič-kule ili češće ulazne kule, ali se isto tako pojavljuje tek kao mali oltarni istak unutar jedne od dvorana palasa.

Na lađu koja ima oblik nepravilnog izduženog pravokutnika nastavlja se svetište koje je nešto pliće od polukružnog. Dok su zidovi lađe debljine 82 - 84 cm, zid svetišta je debljine samo 70 cm. Možda su zato zidovi lađe i sačuvani u većoj visini, jugozapadni u visini 350 - 380 cm, a najviši je sjeveroistočni sa zabatom iznad trijumfalnog luka koji je visok 510 cm. Zbog strmine brijega, sjeverozapadni lađni zid s vanjske strane je visok 690 cm, dok je polukružni zid svetišta s unutarnje strane sačuvan po sredini samo u visini jednog kamena, s vanjske strane njegova visina je 160 - 300 cm.
U kapelu se ulazi kroz vrata u jugoistočnom lađnom zidu, a njenu unutrašnjost, osim prozora u sjeveroistočnom zidu, vjerojatno je osvjetljavao manji prozor polukružne apside. Nema traga izvornom oblikovanju prozora i vrata kapele.

Već nas struktura i debljina zidova okićke kapele upućuje da vrijeme njezine gradnje stavimo u romaničko razdoblje. Ako zanemarimo malu tlocrtnu nepravilnost lađe, koja je rezultat teškoća određivanja smjera gradnje kod ovako velikog pada terena, utvrdit ćemo veliku proporcijsku pravilnost njezina tlocrta. Pomanjkanje detalja s jasnim stilskim obilježjima koji bi nam omogućili točniju dataciju vremena gradnje kapele, nadoknađuje nam djelomično zakonitost njenih proporcija, prema kojima bi izgradnju kapele morali staviti na sam kraj romaničkog razdoblja u vrijeme prije tatarske provale.

Više od osam punih stoljeća prošlo je od vremena kada je pečujski biskup Kalan diktirao u pero svom notaru odluku kojom poklanja zagrebačkom biskupu Dioniziju i njegovim nasljednicima desetinu vina i žita "in diverses locis: Krapina, Okich et Podgorja". On tu odluku ne donosi povodom njegove gradnje ili izgradnje, Okić je stariji od te davne 1193. godine, ali će tek neka buduća istraživanja moći odgovoriti na pitanje koliko je star Okić. No i ovako su dijelovi okićkih struktura najstariji ne samo među plemićkim gradovima kontinentalne Hrvatske, nego su one možda općenito najstarije na ovom prostoru što im daje izuzetnu važnost.

I dok su mnogi drugi, pa i znatno mlađi gradovi od Okića, izgubili svoju bitku s vremenom, okićki zidovi pokazuju iznenađujuću snagu. Ni izloženost svim vjetrovima, ni agresivnost šume koja uvijek nastoji osvojiti još neosvojeno, ni ljudska ruka koja sve ruši ne razumijevajući pritom vrijednosti djela ruku svojih predaka, čak ni smještaj na jednom tektonski vrlo aktivnom rasjedu, nisu ga do sada savladali. Žilavo se bori, povremeno gubeći neke manje bitke, pri čemu se poneki zid dijelom uruši. Iscjedne vode ispiru mu temelje potkopavajući ga tako odozdo, kiša i snijeg obrušavaju se na njega odozgo, led ga nastoji razbiti iznutra, a snažni vjetrovi koji sa svih strana pritišću mu zidove, zabijaju sjemenke šumskog raslinja u njegove svakim danom sve veće reške, pomažući im na taj način da lakše svoje korijenje što dublje uvuku u čvrste kamene zidove postupno ih pritom mrveći, ali Okić usprkos svemu tome i dalje stoji.

Ako se odlučite na veći napor i da s vanjske strane obiđete njegove zidove, verući se s jedne na drugu stranu, uočit će te koliko je blizu kraj ovoj borbi. Ne treba reći tko će na kraju biti gubitnik. Potrebno je što prije, ne samo izraditi program svih potrebnih radova, nego stvoriti uvjete da se takav kvalitetan program u jednom razumnom vremenu i ostvari. Do tada će se jastrebovi i dalje mirno odmarati na vrhovima njegovih zidova tražeći svoju žrtvu, samo da na kraju ipak ne bude žrtva ovaj stari hrvatski plemićki grad, svakako jedan od najstarijih i najvrednijih u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.