ZEMLJOPISNI POLOŽAJ OKIĆA

Dvadesetak kilometara jugozapadno od Zagreba, na pola puta između Samobora i Jastrebarskog smjestio se Okić. Okićki kraj ili Podokićje bio je u dalekoj prošlosti jedna jedinstvena cjelina koja je obuhvaćala čitavo okićko vlastelinstvo ili imanje koje se prostiralo u trokutu između Zagreba, Samobora i Jastrebarskog. Sjeverozapadnu granicu činilo je sljeme Plešivice, sjevernu rijeka Sava, istočnu niski obronci Vukomeričkih gorica, a južnu Kupa i prikupski potoci i močvare oko Crne Mlake. Okolo su bila druga vlastelinstva, npr. jaskansko, samoborsko (lipovačko), susedgradsko, medvedgradsko, turopoljska općina, ali i druge slobodne, plemenite općine poput draganičke, cvetkovićke, pribićke, krašićke i vjerojatno stankovske. Okićko vlastelinstvo je u srednjem vijeku pripadalo župi, odnosno županiji podgorskoj, "de Podgoria" ili kasnije Prigorje. Naziv Prigorje nastalo je od prisojnog ili južnopoloženog smještaja u odnosu na Plešivicu, a to znači pod gorom ili pri gori. Na jugu je ta županija imala prirodnu, kupsku granicu prema gorskoj i goričkoj župi.

U novije vrijeme se naziv Prigorje pomalo izgubio jer je ovaj kraj pripadao zagrebačkoj županiji koja je, zapravo, bila čitava uglavnom prigorska jer se sterala na obroncima dviju gora: Zagrebačke i Samoborske (s Plešivicom). U kasnijoj, kotarskoj podjeli dijelio se okićki kraj na samoborski i jaskanski kotar, odnosno u novije vrijeme na općinu Samobor i Jastrebarsko, a istočni dio koji je nekada bio u sastavu okićkog vlastelinstva, npr. Stupnik, Horvati i dr. pripadao je općini Novi Zagreb. Granicu samoborskog i jaskanskog dijela Podokićja činila je crta između Klinča Sela i Petkova Brega, zatim Tržića i Drežnika, Purgarije i Podgrađa s tim da su prvoimenovana sela spadala Jastrebarskom, a druga Samoboru.

Tome je odgovarala i župska podjela jer su od davnine postojale dvije župe: Sv. Marija pod Okićem i Sv.Martin pod Okićem koje su do odvajanja župa u Klinča Selu i Rakovu Potoku do novijeg vremena obuhvaćale većinu bivšeg okićkog vlastelinstva (uz Sv. Nedjelju i Samobor). Međutim, crkvena podjela ne odgovara u potpunosti općinskoj. Nas u ovom slučaju poglavito zanima uže okićko područje koje se gotovo uvijek može pregledati s okićke utvrde.
Podokićje se smjestilo jugozapadno od Zagreba i otud je udaljeno cestom 20 do 35 kilometara, odnosno zračnom crtom do 498 m visoke okićke gradine ima dvadesetak kilometara. Danas taj čitav kraj spada u šire gravitacijsko područje grada Zagreba. Za vedrih noći i dana vidi se s Okića Zagreb kao "na dlanu" pa se čak mogu prepoznati i pojedine veće zgrade u njemu.

Najviši dio okićkog kraja čini vrh Plešivice sa 779 m, samostan Sv. Lenarda je na 520, Okić-grad 498, najviši dio sela Klake - Gornji Terihaji 546, a prijelaz, odnosno prijevoj ceste Jastrebarsko - Samobor na Plešivici nalazi se na 580 m nadmorske visine. Južni dio, odnosno jugoistočni dio Plešivice čini, prema mišljenju zemljopisca Dragutina Hirca, Svetomartinsko humlje s Pavučnjakom 202 m i Galgovom 287 m. On u Martinsko humlje ubraja prostor od potoka Molvice do potoka Okićnice, odnosno od Konščice do Rakova Potoka. Za Plešivicu Hirc piše kako se "prema istoku ponosno diže tanka vrhovita grbina okićke Pl(j)ešivice" na kojoj se, osobito pri zalazu sunca, istice nekoliko čunjastih vrhova, a za Okić pak kaže da ima "napadni, vulkanu slični čunj" koji je u početku stoljeća bio 495, a danas, prema novijim mjerenjima, 498 m visine.

Čitav okićki kraj od sjevera, ispod Plešivice, presijecaju brojni potoci i potočići i čine duboke doline, a između njih su rebrasti hrptovi na kojima se. nalaze brojna sela i zaseoci. Potoci su: Molvica, Konščica, Gonjeva, a najveća je i najduža Okićnica u koju se južno od autoceste Zagreb - Karlovac ulijeva Gonjeva. Uz njih su i brojni drugi manji potoci koji nastaju od mnogih manjih i većih izvora na prisojnoj strani Plešivice. Najbogatiji vodom su izvori pokraj sela Gornja Gonjeva na visini od preko 300 m koji danas snabdijevaju vodom sva nizvodna naselja, a nekad su davali pogonsku snagu desecima mlinova i vodenica. Na istočnoj strani Plešivice, u Martinskom humlju, izvire i Lomnica koja s potocima koji dolaze s Vukomeričkih gorica čini rijeku Odru. Okićki kraj je po svom obliku tla veoma sličan zagorskim krajolicima, ili pak prigorskim od Dugog Sela do Zeline.

Prilaz Okiću moguć je iz raznih smjerova, a to je dobro poznato mnogim planinarima koji su ga već pohodili. Za sve ostale kojima se ne pješači put do samog njegovog podnožja, planinarske kuće pod Okićem u selu Klake, vodi iz Samobora preko Kladja, Molvica, Konščice i Klaka, dužine cca 12 km. Može se doći i iz smjera Jastrebarskog preko Plešivice kroz Bukovje Podvrško i Kotare. Ima još dosta smjerova što se tiče cestovnih puteva, a za pješačke puteve su se pobrinuli mnogi planinari koji su označili mnoge puteve i staze planinarskim markacijama.

GEOLOŠKA GRAĐA OKIĆKOG KRAJA

U geološkoj građi terena okićkog kraja sudjeluju stijene koje su nastale u stratigrafskom rasponu od gornjeg paleozoika do holocena, što otprilike odgovara vremenskom intervalu oko 250 milijuna godina. U tom dugom vremenskom razdoblju ovo područje bilo je najvećim dijelom prekriveno morem, manjim dijelom brakičnim i slatkovodnim jezerima, a najmanje je bilo kopno. Šire okićko područje bilo je tijekom svoje duge geološke prošlosti mnogo puta zahvaćeno tektonskim pokretima i zbog toga su mnoge stijene, naročito one najstarije, jako borane, razlomljene ili čak premještene u nova područja.

Geološka istraživanja Samoborskog gorja te Plešivice zajedno s njezinim obroncima započela su sredinom 19. stoljeća. U prvo vrijeme tu su radili austrougarski geolozi Lipold (1853) i Stur (1863), a od hrvatskih geologa prvi je bio Dragutin Gorjanović-Kramberger (1894), zatim Šuklje (1928-1942), Herak (1956 i 1969), Šikić i Benček (1979).
Osim objavljenih radova u fondovima stručnih dokumenata Instituta za geološka istraživanja u Zagrebu i poduzeća INA-Naftaplin, nalazi se velik broj neobjavljenih izvješća koja se odnose na istraživanje nafte u Karlovačkoj depresiji te željezne i bakrene rude u Samoborskom gorju. U tim izvješćima najčešće je obuhvaćeno područje okićkih župa Sv. Marije i Sv. Martina.

Gornjem paleozoiku pripadaju stijene koje se nalaze kod zaselka Poljanica. Na terenu prevladavaju krupnozrnasti pješčenjaci koji ponekad prelaze u sitnozrnate konglomerate. Između slojeva pješčenjaka često su uloženi crni šejlovi. Taloženje ovih stijena odvijalo se u plitkom moru, gdje je rijekama i potocima donošen i sitni šljunak, koji je kasnijom dijagenezom prešao u pješčenjake i konglomerate. U vrijeme kada nije bilo donosa klastičnog materijala odlagane su gline koje su kasnije, uslijed tlaka i temperature, prešle u šejlove. Sedimentacijski prostor bio je veoma velik, jer se slične stijene nalaze između Ruda i potoka Bregane, a izvan Samoborskog gorja u Marijagoričkim Brdima te na području Ivanščice i Strahinščice.

Krajem paleozoika prestao je donos klastičnog materijala, a u plitkom moru odlagani su karbonatni sedimenti i gips. U vapnencima kod potoka Bregane nađene su fosilne alge na temelju kojih se može zaključiti da su opisane naslage nastale između 230 i 250 milijuna godina. Stijene gornjeg paleozoika imale su u području Samoborskog gorja znatno gospodarsko značenje jer su sadržavale željeznu i bakarnu rudu te gips čije se iskorištavanje odvijalo dugi niz godina.

U donjem trijasu ponovno je povećan donos klastičnog materijala te su taloženi tankopločasti pješčenjaci i šejlovi. U njima su na mnogo mjesta nađene sitne školjke koje su određene kao Myacites fassaensis, Claraia clarai i dr. Ove stijene nađene su jugozapadno od Okić-grada. Najčešće su crvenosmeđe boje, što je posljedica aridne klime koja je vladala prilikom njihova postanka.
Najveći dio Plešivice izgrađen je od sivih trijaskih dolomita. Iste stijene izgrađuju i nekoliko glavica u sjevernom dijelu župe Sv. Martina. Na jednoj takvoj glavici izgrađen je stari grad Okić. Njihov postanak vezan je uz sedimentaciju u plitkom i relativno toplom moru, na tzv. "karbonatnoj platformi". Danas se takva platforma nalazi na području Bahamskih otoka.

Dolomiti Plešivice su prvobitno taloženi kao algalni vapnenci, ali su kasnije procesima dolomitizacije poprimili današnji oblik. Zbog toga se u njima veoma teško mogu naći fosilni ostaci te im je stratigrafska pripadnost dijelom određena samo aproksimativno. Potrebno je naglasiti da su dolomiti veoma važni za vodoopskrbu čitavog područja. Zbog velikog poroziteta oni čine prirodne kolektore oborinskih voda koja se zatim usmjerava prema izvorima. Nažalost, dolomiti su i jedina mineralna sirovina koja se iskorištava na području župe Sv. Marije. Eksploatacijom dolomita smanjuje se obujam kolektorske mase i narušavaju podzemni tokovi, što bi se moglo odraziti na smanjene kapacitete izvorišta.

Zbog nedostatka prirodnih izdanaka nema podataka što se na širem području Okića zbivalo tijekom jurske epohe. Na temelju poznavanja geoloških odnosa u široj okolici može se pretpostaviti da je najvećim dijelom jure čitavo područje bilo izdignuto te da nije vršena sedimentacija.
Krednoj epohi pripadaju stijene koje su nastale u periodu geološke prošlosti između 130 i 70 milijuna godina. U istraživanom području pojavljuju se dva tipa naslaga kojih je postanak vezan uz različite uvjete sedimentacije.

Starijem dijelu krede pripadaju maslinastozeleni šejlovi koji ponekad sadrže proslojke sitnozrnatih pješčenjaka i rožnjaka te blokove bazičnih eruptiva. Danas se rasprostiru na relativno maloj površini, između Oštrca, Plešivice i Okića. Pretpostavlja se da su nastale na dnu nekadašnjeg oceana, čije dijelove danas nalazimo u sjevernoj Hrvatskoj. Za ove stijene je značajno da su nepropusne, a ako leže ispod navučenih trijaskih dolomita Plešivice, one usmjeravaju tokove podzemnih voda. Tome se može zahvaliti što se na obroncima Plešivice nalaze brojni izvori pitke vode.

Gornjoj kredi pripadaju pločasti vapnenci koji se nalaze s južne strane Plešivice, sjeverno od zaselka Vlaškovec. Postanak ovih naslaga pretpostavlja se u uvjetima dubljeg i mirnog mora gdje nije dopirao utjecaj s kopna. Ovi vapnenci sadrže brojne planktonske mikrofosile - globotrunkane na temelju kojih je utvrđena njihova stratigrafska pripadnost.
Zbog tektonske poremećenosti i pokrivenosti terena nema podataka što se zbivalo tijekom paleogena i donjeg dijela neogena, tj. u razdoblju između 70 i 25 milijuna godina. Na temelju poznavanja geološke građe Samoborskog gorja te uz analizu bušotina u Karlovačkoj depresiji, može se zaključiti da je u tom periodu veliki dio sjeverozapadne Hrvatske bio pokriven morem. Stijene koje su tada nastale najvećim dijelom su erodirane. Slijed geoloških zbivanja može se dobro pratiti tek od gornjeg badena, tj. posljednjih 14 milijuna godina. U tom periodu nastale su stijene koje danas izgrađuju južne padine Plešivice.

Gornjem badenu pripadaju žuti, prhki vapnenci i žuti lapori koji se protežu od Orešja do Popovog Dola, a ima ih malo i na području Podgrađa. U njima se vrlo često mogu naći ostaci alge Lithothamnium te okamine školjaka i puževa. Slične školjke i puževi žive i danas uz obale Jadranskog mora, te se može zaključiti da je i ovdje, samo prije 14 milijuna godina, bila obala toplog mora koje je u stvari bilo južni rub Panonskog bazena. Krajem badena započelo je postupno oslađivanje pa su vrlo naglo izumrle morske vrste školjaka i puževa, a razvile su se one koje nisu osjetljive na promjenu saliniteta (slanosti) vode. U taj odsječak vremena, kada se dogodila promjena saliniteta, postavlja se granica između gornjeg badena i sarmata.

Sarmatske naslage protežu se u obliku zone, široke oko 400 m, od Vlaškovca do Bereća. To su svijetlosmeđi lapori, rjeđe vapnenci za koje je karakteristična centimetarska i milimetarska debljina slojeva. Nastali su u brakičnom bazenu u kojem nije bilo jakih struja ni valova. Tanki proslojci pijeska pokazuju da je donos materijala s kopna bio minimalan. Prema tome, Plešivica koja je izronila iz mora u badenu, bila je u sarmatu potpuno preplavljena, a kopno je bilo u zapadnom dijelu Karlovačke depresije. U njima se mogu naći fosilne školjke vrste Ervilia dissita dissita, Irus gregarisu i dr. Treba posebno istaknuti da su u zasjeku ceste između Repišća i Gonjeve nađene fosilne ribe, sitne školjkice, grančice i lišće vrba. Tijekom gornjeg dijela sarmata došlo je na području sjeverozapadne Hrvatske do potpunog oslađivanja, tako da su donjopanonske naslage odlagane u slatkoj vodi.

Panonski sedimenti čine oko 2 km široku zonu koja se proteže duž južnih padina Plešivice. Na njima su danas izgrađena naselja Stankovo, Repišće, Purgarija i dr. Ova zona skreće prema sjeveroistoku do Molvica. U donjem dijelu nalaze se pločasti, bijeli glinoviti vapnenci koji su zbog čestog nalaska puža Radix croatica, prozvani Croatica-slojevi. Osim toga nađeni su još sitni barski pužići, otisci lišća vrbe te raznih trava. Barski uvjeti sedimentacije trajali su vrlo kratko, istaloženo je 20-30 m naslaga, a zatim je ponovno došlo do povezivanja s Panonskim bazenom, što je povećalo salinitet sedimentacijskog prostora. Istodobno je započelo produbljavanje Karlovačke depresije, dok su na južnim padinama Plešivice nastali kanali duž kojih je transportiran klastični materijal iz plićih u dublje dijelove bazena. To je uvjetovalo naizmjenično odlaganje pijeska, lapora i gline, čija debljina ponekad prelazi 600 m.

Na prijelazu pliocena u kvartar, približno prije 2 milijuna godina, dogodile su se velike promjene koje su važne za čitavu sjevernu Hrvatsku. Najvažnija promjena bila je u tome da je zaustavljeno spuštanje terena te da je započelo njegovo izdizanje. U općem trendu izdizanja nisu se svi dijelovi terena kretali istim brzinama. Najbrže se izdizala Plešivica i ostale planine sjeverne Hrvatske, a najviše je zaostalo područje Crne Mlake.
Pliopleistocenske naslage leže diskordantno preko starijih sedimenata. U njihovoj bazi najčešće se nalaze limonitični pijesci, šljunci ili gline, a zatim slijedi izmjena žutih i sivih pijesaka i glina. Ponekad se u njima mogu naći proslojci pougljenjenog drvlja. Ovi sedimenti nastali su u slatkovodnom jezeru u koje je donošen materijal s obližnjeg kopna. Debljina im nije velika, rijetko prelazi 50 m. Oni izgrađuju najveći dio terena okićke župe Sv. Martina.

Kvartarne naslage prekrivaju najveći dio župe Klinča Selo. Zbog pokrivenosti terena, nedostatka fosila, a vjerojatno i zbog jake erozije, nije potpuno jasno što se događalo nakon što je presušilo pliopleistocensko jezero. U našim krajevima kvartar je specifično razdoblje u kojem, za razliku od ostalih geoloških doba, traje relativno duga kopnena faza. Tijekom kvartara taložili su se kopneni sedimenti, čija je geneza ovisila o promjenama klime. Tijekom oledbi smanjena je cirkulacija vode, a u naše krajeve vjetar je donosio velike količine sitnozrnatog pijeska - prapora. Njegovom rastrožbom nastao je najveći dio žutih ilovača koje danas prekrivaju niske brežuljke na području Klinča Sela, Zdenčine i dr.

Zadnja oledba prestala je približno prije deset tisuća godina i tada su Kupa i njezini pritoci započeli s odlaganjem aluvija. Na temelju otkrivenih profila na području Crne Mlake može se zaključiti da rijeka Kupa nije imala utjecaja na sedimentaciju na tom području. U bazi se nalazi barski prapor, a zatim slijedi izmjena krupno i sitnozrnatih pijesaka s lećama šljunka. U gornjem dijelu profila vrlo je markantan sloj ugljevite gline koji sadrži mnogo fosilnih puževa i školjaka. Bogata i dobro očuvana fosilna fauna ukazuje na česte promjene sredine taloženja koja varira od riječnih tokova, preko lagano tekuće vode, do barske sredine sedimentacije.
Slična sedimentacija odvija se i danas na čitavom širem okićkom području. Za vrijeme većih kiša ili topljenja snijega potoci prenose šljunak i krupni pijesak, a u ribnjacima Crne Mlake taloži se glina i sitni pijesak.

TEKTONIKA OKIĆKOG KRAJA

Područje Plešivice, Karlovačke depresije i Samoborskog gorja nalazi se na granici velikih geotektonskih cjelina (Alpa, Dinarida i Panonskog bazena) i zbog toga je tijekom geološke prošlosti bilo zahvaćeno mnogobrojnim tektonskim pokretima. Rezultat tektonske aktivnosti je vrlo velika poremećenost naslaga i zamršen tektonski sklop. Sve prije opisane promjene u sedimentaciji bile su izazvane tektonskim pokretima. Kod toga su pokreti tijekom paleozoika i mezozoika imali globalni karakter, dok su mlađi pokreti poremetili stare strukture i utjecali na razvoj današnjeg reljefa.

Najstariji, a ujedno i najjači tektonski pokreti čije se djelovanje neposredno očitovalo na okićkom području, dogodili su se početkom eocena (približno prije 50 milijuna godina). Tada je uslijed navlačenja trijaskih dolomita na kredne klastite, stvorena osnova današnje Plešivice. Sam mehanizam navlačenja teško je objasniti, jer nije potpuno jasno radi li se o velikoj ljusci ili o navlaci koja se razvila iz koljenaste bore.

Daljnja tektonska aktivnost svodi se na oscilacije uz velike vertikalne rasjede koji se protežu duž južnih i sjevernih padina Plešivice. Prvo oblikovanje Plešivice kao posebne geomorfološke cjeline zbilo se sredinom badena ( približno prije 14 miljuna godina). Ona je predstavljala otok u Panonskom moru, ali je vrlo brzo bila preplavljena. Krajem ponta (prije 7 milijuna godina) ponovno je počelo postupno izdizanje Plešivice i Samoborskog gorja te spuštanje Karlovačke depresije. Uslijed visinskih razlika u reljefu započela je erozija izdignutih područja i pretaložavanje materijala u spuštene dijelove terena.

Početkom pleistocena, približno prije 2 milijuna godina, započelo je izdizanje Karlovačke depresije, što je prouzročilo presušivanje velikog jezera. Izdizanje je nastavljeno i tijekom kvartara, tako da je velik dio jezerskog materijala erodiran. Prema vrsti i veličini pretaloženih fragmenata, može se utvrditi napredovanje erozije, a time i brzine izdizanja. Plešivica je u posljednjih 7 milijuna godina izdignuta najmanje 780 m, tj. za svoju današnju visinu, ali ako njezinoj današnjoj visini dodamo i materijal koji je s nje erodiran, može se zaključiti da je izdizanje bilo mnogo veće.
Česti potresi koji zahvaćaju područje Plešivice i Samoborskog gorja pokazuju da tektonski pokreti u tom području još uvijek nisu smireni.

KELTI NA OKIĆKOM PODRUČJU

Istraživanje prapovijesti posljednjeg tisućljeća pr. Kr. u širem okićkom području bilo je do sada posve nedovoljno, pa se može činiti da su ti krajevi bili nenaseljeni i izvan tokova glavnih povijesnih zbivanja u starijem i mlađem željeznom dobu (od oko 800. g. pr. Kr. pa do romanizacije ovog područja). No, da je takav dojam posve pogrešan jasno pokazuju najnovija arheološka otkrića na Žumberku, kod sela Budinjak, gdje se već nekoliko godina okrivaju bogato opremljeni grobovi u zemljanim grobnim humcima, podignutima ispod markantnog i moćno utvrđenog naselja na uzvisini.

Do sada je ubilježeno više od 140 humaka od kojih su mnogi istraženi. Nalazi iz grobova govore o srodnosti materijalne i duhovne kulture žumberačkog stanovništva starijeg željeznog doba na Budinjaku sa suvremenim kulturama u Dolenjskoj i Beloj Krajini. Dakle, Žumberak, skromno naseljen u naše vrijeme, bio je u prvoj polovici posljednjeg tisućljeća pr. Kr. naseljen stanovništvom među kojim je znatnu ulogu imala grupa na Budinjaku. Druga takva središta na Žumberku još ne poznamo, ali valja naglasiti da su arheološka istraživanja žumberačkog područja na samom početku. Prema nalazima iz Budinjaka shvaćamo Žumberak kao prolazno područje, most između Dolenjske i posavsko-pokupske nizine u zapadnoj Hrvatskoj.

Arheološka otkrića na Griču u Zagrebu, u kompleksu nekadašnjeg samostana klarisa, a današnjeg Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj ulici 20, gdje su pronađeni ostaci vrlo dobro organiziranog i bogatog stariježeljeznodobnog naselja, nadopunjavaju našu sliku o postojanju značajnih središta u širokoj zagrebačkoj regiji kojoj pripada i Okić.
Sporadični nalazi, nažalost nedovoljno dokumentirani na terenu, govore o životu i na drugim mjestima na južnim obroncima Medvednice, Samoborskog gorja i Plešivice. Tako su npr. na naselju Gradec pod Okićem skupljeni po površini zemlje ulomci kasnobrončanodobne keramike, baš kao i na Plešivici, na obronku ispod župne crkve.

Nedaleko Jastrebarskog, u Gornjem Malunju, naišlo se u dva navrata krajem 19. stoljeća (1882. i 1900.) na grobove spaljenih pokojnika s vrlo markantnim grobnim prilozima željeznog oružja. Prema svjedočanstvu iskopavača, nestručnjaka, grobovi su bili ukopani u veći zemljani humak, vjerojatno nalik na one kakve smo upoznali u Budinjaku na Žumberku. Veći dio otkopanih nalaza predan je u Arheološki muzej u Zagrebu, gdje su i danas pohranjeni i na istaknuti način izloženi u prapovijesnoj, keltskoj zbirci. Nažalost, o okolnostima i zapažanjima pri iskopavanju nalaza, o broju grobova, kao i o međusobnoj povezanosti grobnih priloga unutar pojedinih grobova ne znamo ništa.

Malunjskom nalazu osnovnu crtu daju dobro sačuvani primjerci keltskog željeznog oružja: dva pri grobnom ritualu savijena mača s koricama, dva središnja okova s velikih drvenih štitova te pet kopalja različitog oblika. Radi se o izvrsno kovanom i vrlo kvalitetno izrađenom oružju kakvo je i inače obilježavalo nadaleko čuvenu keltsku proizvodnju željeznog oružja. Iz malunjskih grobova potječu i tri željezne spone za odjeću, tzv. fibule, tipične za nošnju 2. st. pr. Kr. Jedna od njih bila je nekoć ukrašena među Keltima vrlo popularnim emajlom, najvjerojatnije crvenim.
Kako su se sva kasnija istraživanja i potraga za lokacijom ovih starih nalaza na terenu u Malunju pokazala bezuspješna, treba pretpostaviti da se radilo o malom broju grobova, vjerojatno samo dva ratnička groba. Zbog toga malunjski nalaz ne možemo smatrati dokazom o dužem boravku keltskih ratnika, odnosno neke keltske zajednice, na ovom području.

Osim grobova keltskih ratnika u Malunju, nađen je upravo kod Okić-grada 1922. vrlo zanimljiv i važan nalaz povezan opet s Keltima i njihovom nazočnošću u ovim krajevima. U šumi Jama kraj Podgrađa otkrio je, Juro Gorički iz Klaka, skupni nalaz srebrnog novca pohranjenog u zemlju u glinenom ćupu. Nalaz se prvotno sastojao od oko 1600 srebrnjaka; raznesen je nakon otkrića i danas se čuva u više muzeja, Arheološkom i Dijecezanskom muzeju u Zagrebu, u Samoborskom muzeju i Narodnom muzeju u Ljubljani. Novci su istovrsni i nose na prednjoj strani prikaz glave muškarca bujne kose s dijademom i ogrlicom, a na stražnjoj strani lik lijepo oblikovanog konja u galopu, a bez ikakva natpisa.

Tip tog novca naziva se u stručnoj literaturi "tipom Samobor" keltskog novca i pridružuje se drugim osebujnim kovovima keltskog novca. "Samoborci" nađeni kod Okića iskovani su od srebra dosta loše kvalitete, s velikim postotkom bakra i nešto olova u sastavu srebra. Novci nisu mogli biti dugo u opticaju, kako svjedoči dobra očuvanost novca, bez tragova izlizanosti od uporabe. Općenito se smatra da su keltski majstori kovali novce "tipa Samobor" negdje u širem području Samobora i Okića, a do skrivanja u zemlju tog velikog bogatstva došlo je po svoj prilici u prvoj polovici posljednjeg stoljeća prija Krista.

Nakon što je pronašao taj glineni ćup sa oko 1600 komada pozelenjenog starog novca iskovanog od lošeg srebra, Juro Gorički iz Klaka, kao neuk i nepismen čovjek počeo je prodavati taj novac prolazećim planinarima na Okić što je onda nekako došlo i do zagrebačkih numizmatičara i arheologa. Tada je Arheološki muzej to javio policiji koja je došla do Goričkog i zaplijenila više od polovice tog novca, dok je ostatak "nestao" među planinarima kojima je Gorički prodavao taj novac.
Stručnjaci taj novac pripisuju ilirskom plemenu Japoda koje je u 2. i 1. st. pr. Kr. obitavalo na ovom području, što potvrđuje i sačuvani trag u imenu Japetića, najvišeg brda Samoborskog gorja.