STARI GRAD OKIĆ
Učeni franjevac, arheolog, jezikoslovac i književnik Matija Petar Katančić (Valpovo 1750. - Budim 1825.) boravio je u samoborskom kraju potkraj 18. stoljeća. i oduševljen njegovim ljepotama objavio je jednu od svojih ponajboljih pjesama na hrvatskom jeziku i posvetio je berbi grožđa u Molvicama koje su se tad zvale Molbice. Pjesma je nastala 1791. godine, a pisao je uobičajenom slavonskom ikavicom, jezikom svoga zavičaja.
O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna,
tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna;
ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila;
ti si dobrim vinom i sadom rodna.
U tebi je baščica, grančica kitna, zelena,
a po sridi travica, lubica šumskog plemena;
oko tebe loza vita i gorica kano kita,
po tebi se diva šetka lublena.
Amo šumski mladići hode veseli,
š nima hitrih snašica, Nimfica kolo bit želi;
ufate se skladno skupa, stoji nogu lakih lupa,
Pan pribira svirku. "Hop!" Satir veli.
U kolu je Milica, Lubica, sestrice mile,
izvan kola Danica, Ančica i druge vile;
tu Milica pismu piva, a Lubica noj odpiva,
Nimfe igru pismom uredno dile.
Strane Bakus mlađani, kićeni, na šest pardusa:
u ruci mu dvojnica kupica sladkoga kusa,
na glavi mu grozdja vinčac, oko boku lista lančac,
kite kola grozdi lipog mirisa.
Pored Nimfa prolazi, neg pazi sestra vesela,
slide Bake vijane, pijane, strumavog čela,
Satirim se podruguju, rukam, nogam podsprduju:
to gledaju vile, gledaju sela.
O zelena dolino, planino, lipa si dosti,
ti si kratke prilika, ti slika svita radosti,
S Bogom, vile, misto vaše! Spomente se pisme naše!
O Molbice, s Bogom, raju mladosti!
Pjesmotvor Ljudevit Farkaš (Zagreb 1813. - 1893.), ilirac koji je među prvima svoje prezime pohrvatio u Vukotinović, a bavio se književnošću, politikom i prirodnim znanostima, bio je veliki hrvatski rodoljub i od 1861. godine veliki župan križevački. Baveći se u slobodno vrijeme botanikom i mineralogijom upoznao je velik dio Hrvatske pa i Samoborsko-plešivičko gorje. Jedno putovanje na Okić-grad ga je inspiriralo pa je u čast ljepotama ovog kraja napisao i 28. Szechna meszeca (siječanj) 1835. objavio u Gajevoj "Daniczi Horvatzkoj, Slavonzkoj y Dalmatinzkoj" baladu koju je uskoro uglazbio Ferdo Livadić.
Zarosila gora,
Zabelila zora,
Ptice pěvaju;
Junak ide iz rata
Gledat' otca i brata
I svu dragu milenu.
"O ti zemljo mila,
Ka si me rodila,
Naj me ztužiti!
Kaži mi upravo,
Jel' sve doma zdravo,
Će l'me mila ljubiti?"
"Odkad sem u boju,
Čuvam ljubav moju
Věrnu u parsima.
Sablja kad je sěkla
Karv potokom tekla,
Ti si bila misel ma."
Dalko su oblaki,
A visoko jaki
Zidi Okića;
Jato vranah pěva,
Kreku tamo izlěva
Da se glasi dolica.
Rěči vam zaběgle,
Krila strěle vsegle!
Jel' me čujete?
Oj vi čarne ptice,
Jadne žalostnice,
Vi mi sarce plašite!
Vrane oblětale,
Triput zaplakale
Ko da jaukaju,
Zatim krila pruže,
Triputa okruže,
Odlěte u dolinu.
Dalje čim putuje
Iz doline čuje
Zvonac tužiti;
Zvuk mu sarce rěže,
Parsi gorko steže,
Skoro stade plakati.
Vihar se pojavi,
Sva u mutež stavi,
Sva se měšaju:
Sada garmi i bliska,
Nebo čarno tiska
Těsno sarce putniku.
Šestero junakah
Ilirskih momakah
Nose čarni les,
Otca vidi iti,
Gorke suze liti,
I kod lesa baklah kres.
Děve nose kite,
Svaka běle svite
Jedna ružice.
U děvicah broju
Traži dragu svoju,
Al nevidi drage sve.
"O smarti nemila,
Tva je gorka sila,
Cvět moj satarla.
Neka te ovija
Ljuta běsna zmija,
Gdi je sada ljuba ma!?"
Tutnje bure i gromi,
Sve se starto lomi,
Vrane jave se:
"Nimaš srěće dara,
Plači kvara, kvara!"
I stadoše dizat se.
Junak se izvarne
Do zemlice čarne,
Padne v drage les;
Žalost ga je vbila,
Dragoj pridružila,
Golub parhne do nebes.
Hrvatski pjesnik, prevoditelj, krajiški upravni časnik i prvi župan bjelovarske županije Ivan Trnski (Rača kraj Bjelovara 1819. – Zagreb 1910.) bio je nazočan u hrvatskoj književnosti od ilirizma Gajeva do moderne Matoševa vremena. Napisao je brojne pjesme prigodnice koje su uglazbljene i danas se pjevaju kao narodne (Oj Banovci, Junak sam iz Like, U jesenske duge noći), a jednu od njih posvetio je i našem Okiću. Objavio ju je prvi put u "Vijencu" (1871.) i potpisao samo inicijalima I. T., ali ju je kasnije uvrstio u svoju zbirku Popijevke i milosnice mlađenke (1881.) i time potvrdio autorstvo.
Nit uz gusle javorove
Tamburice nit uz glas
Slavnim taj se grad nezove,
Neuznosi Okić nas;
Nema u njem priče,
Da se srdca tiče.
Tko je ondje gospodovo,
Tko mu bio mili gost,
Je li liepo po rod snova
U nebo si gradeć most,
O mogućtvu, česti
Nema pripoviesti.
Neznaš, je li ondje vlado
Pravednički red i mir,
Vlastelinče je li mlado
Proslavilo slavni pir,
Da I' mu vlastelinka
Hrabra rodi sinka.
Neznaš, je li ta vlastela
Krvavila igda mač,
Il je radom raj si sniela,
Gdje sad raste gusti drač;
Nit joj s dobra čina
Pjesma hvali sina.
Zidina je ondje pusta -
Pod zidinom gdjegdje grob,
Vražja sila davno susta,
Uz silnika spava rob,
Noćju uzduž stiena
Mune kadšto sjena!
Što tu noćnu sjenu goni
Ruševina oko tieh,
Da li morda suze roni
I za kakvi težki grieh,
Toga doznat nije moći,
To je tajna crne noći.
Da li vriedna kog Hrvata
Obilazi duša tu
I namaknut rodu zlata
Želi, gramzi jaki duh,
Ni za takve nade
Onud se neznade.
Samo slava vinske loze
Proslavila Okić - grad,
Mjesto sreće, mjesto groze
Cvate rodan vinograd,
Po vinca si krasu
Okić je na glasu!
S toga zveka zvonkih čaša
Slobodi mi vilin tap,
Od negdašnjih velikaša
Okićka nam mila kap,
S nje se gladi brada
Oko Okić-grada.
S toga čašu dižem sada:
Okić-gradu bila čast,
Povrh rodnih vinograda
Nek mu traje pusta vlast,
Domaćom vještinom
Slavan bio vinom!
Božidar Kukuljević-Sakcinski (Zagreb 31. ožujka 1861. - Varaždin 19. siječnja 1927.), sin Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, bio je poklonik glazbe i književnosti, objavljivao je prikaze i kritike, surađivao je s časopisima Vijenac, Prosvjeta, Hrvatska vila, Balkan. Studirao je pravo u Beču i Zagrebu, a nakon završenog studija obnašao je službu podžupana i perovođe u Zagrebu te kotarskog predstojnika u Varaždinu. Bio je utemeljitelj "Braće hrvatskog zmaja", predsjednik pjevačkog društva "Kolo" u Zagrebu i "Vila" u Varaždinu. Godine 1891. posvetio je svome ocu svoju pjesan "Sinda", nazvanu po mongolskoj princezi, milosnici Dražena, sina Ivana, kneza Okićkog u koju se Dražen jako zaljubio. Pisana je u pet dugačkih pjevanja, a preuzeli smo samo prvo pjevanje koje govori o tatarskoj provali iz 1242. godine kada: "Mongola pet sto na Okić pade", ali su tu naišli na junački otpor kad "Ko tigar Hrvat vraga davit stade".
Na Plješivici sunčeve su zrake
Već u kolo se zlatno uhvatile,
Tajinstveno su nožke njine lake
U sitni biser rosu pretvorile;
Vrh tanke jele zrake zaigrale
Na kojoj slavulj jutro pozdravljao,
Pjevaču milom žarki cjelov dale
A zahvalu im slavulj odpjevao;
Nasmješile se bistrom gorskom vrelu
I sjaj svoj časak u njem ogledale,
Do vrletne tad hridi pohitale
Na kojoj glavu podigao smjelu
Starina Okić-grade ponositi
I ustave se, stiene zlatit stanu,
A najsjajnija zraka hrlo banu
Na lipu, gradsko dvorište što kiti,
Pod lipom ljubnu kršna dva junaka
Da divovi su sudit ćeš po stasu,
Al riet će duša hrvatska ti svaka
Boljari naši da su to na glasu.
Za hrastovim, gle, starim stolom sjedi
Gospodar gradu Okićki knez Ivan,
I brk i vlasi već su mu prosiedi
Al mladim žarom plamti pogled divan:
Kad dušmaninu valja se oprieti
Ko prvi bojnik koristit će domu,
A u dom angjel mira kad doleti
Sve žrtvovat će vjeri, Bogu svomu.
Hrvatina je uz njeg dugobradi,
Knez cetinski i kninski: Slovin mladi,
Od Svačićeva roda krasna grana
A dika velja dalmatinskih strana.
Junakom našim širi grudi snažne
Miomir sladki, što ga lipa sije,
Iz usnah sad se rieč Slovinu lije
Sad opet Ivan sipa rieči važne.
Kad najživlji su razgovor zapreli
Uzplamtjelo Slovinu žarko oko:
"Ne, nikad!" kliknu dalmatinski soko,
"Ne, nikad neću u pomoć ja Beli!
Mongoli kaki kraljevstvu da priete
Ni Ugrin kralju svome ne vjeruje:
Ta zasitio kumanske se guje
Na zapovjed što Belinu ga gnjete;
Sad priča kralj mu o Mongolih priču:
Da nebrojni su ko na nebu zviezde,
Ko vrazi u svih državah da niču
I da na miljun konjima već jezde
Put ugarskih i hrvatskih zemalja.
Ja ne vjerujem to - al ako slete
Sad zbilja Belu mongolske te čete:
Zašt Hrvat tudjeg da spasava kralja?
Zaboravismo l' divno ono vrieme
Kad kruna zlatna resila je tjeme
Vladara naše krvi, kad se lila
Širokim svietom bezsmrtnica slava
Hrvatskog prvog kralja Tomislava
I presretna kad domovina bila
Za Krešimira kralja velikoga?
Zar ne znamo za Petra, djeda moga,
Što borio se slavno, da slobodu
Svem hrvatskomu sačuva svom rodu
I kano zadnji kralj u Gvozdu pao
Ko žrtva stare naše nesložnosti
I hrvatske nam klete zavidnosti?
Oj, zašt nij' onda Bog me rodu dao!
Ko silni oluj letio bih bio
Po nesretnome domu, svim boljarom
Tom Petrovom bih bio sabljom starom
Iz tiela srca gadna povadio
I hrvatski tad mili narod sav
Na Gvozdanskoj bih bio pribro gori
I pozvao ga da se kano lav
Za otačbinu svoju slavnu bori...
Al, jao, živ tad ne bjeh! Tudjeg kralja
Već sto ljet' resi kruna Tomislava,
Pa mongolski ak' narod namjerava
Na Belu zbilja poći, tad nam valja
Da s mongolskim se četama složimo
Pa š njima da na Belu udarimo.
Spasavat Belu ne smje Hrvatska!
"Smrt Beli!" velim s Ugrima i ja,
Nek s tudje glave naša kruna pada,
Hrvata njome ovjenčajmo sada!"
"Ne zbori tako!" Ivan knez zaori
I sunu u vis, "Štujem zanos tvoj,
Al ti još ne znaš, mladi druže moj,
Da silna carstva onaj već obori
U našem domu što ubija sad
Ko grdna ala djecu, starce, žene
I što sve grade spalit nam je rad.
Ti ne ćeš priču slušati od mene,
Na ove oči što sam moro gledat
To nakan sam ti, mladče moj, poviedat.
U Kalničkom svom gradu dane trajah
I brižno ženu bolestnu si dvorih
Što jad ju shrva kad bje poći Zori,
Angjelku našem, iz našega raja
U nebne vise - Bog je tako htio
A zatim mi i Planu ugrabio...
Ko očajnik sam čupo siedu vlas
Nad crnim odrom premile mi druge,
Kad eto u dvor vjernoga mi sluge
Gdje jadniku mi kobni donie glas:
Bjegunci da su iz dalekog svieta
Mnogobrojni pred gradska pali vrata
I da me mole ko slavjanskog brata
Da spasem izpred mongolskih ih četa.
Na prozor skočih, srce me zaboli:
Sa ženama se starci o zid viju.
"Oj, spasi braću!" vape gladni, goli
I lomeć ruke grozne suze liju.
Ko da me silni ošinuo grom
Ja skočih dolje, viknuh snagom svom:
"Ej, koja vam je domovina, ljudi?"
"Poljaci smo!" iz mnogih jeknu grudi,
"Ja Češkinja sam!" kliknu dieva blieda,
"Iz Ruske ja sam!" ljudina će sieda,
"Oj, spasi braću!" ponovi se krik,
Pa kad naložih spustit lančanik,
Ko da ih biesi proganjaju zli
Nahrupili su u dvorište mi,
"Nek Bog ti plati!" svi su povikali
I umorni na hladni kamen pali.
"A tko vam ote dragu domovinu?"
Upitat ja ću Rusa starovjeka.
"Vaj, gospodaru!" bolno starac škrinu,
Pasoglava je neman grozna neka,
Što negdje se u Aziji izlegla,
U bezbožničkom jaru svome pregla
Da satre cieli sviet što krst poštiva
I pobožno o vječnom raju sniva.
Mongolima se neman ta prozvala,
Moj ruski dom je najpre harat stala,
Popalila nam sela, grade krasne
I srušila sve crkve naše častne;
Gradova majku: Kijev starodavni
Ni Dmitar nije mogo spasit slavni,
Sva Ruska bi pretvorena u groblje.
A knezove i puk sаv kano roblje
U Poljsku kan je Batu odvukao
I putem silnu množ poubijao,
Pa kad na Krakov" - "Stani starče moj",
Poljakinja sad u rieč Rusu pala
"Mladovjekoj još majka mi je znala
O Velikoj poviedat Hrvatskoj
U palači sred Krakov-grada biela
Što stolni grad bi starog doma tvoga,
Oj kneže! Vaj, od biesa azjatskoga
I Krakov pade, a š njim Poljska ciela;
Ti neljudi sav puk poubijali,
Mog otca, ču li, živa razderali
Na repovima konjskim, a materi
Vaj, obe dojke prorezale zvieri!
Ja biegom život spasih" zakukala
Sirotica i bolno zajadala:
"Zar silni Bog je na nebu tad spavo
Kad sve na svietu ugrabi mi djavo?"
"Ti snivaš, kneže, strašni san na javi!"
Knez Slovin povjedača zaustavi.
"O, da je san to, presretna li mene!"
Proustiv Ivan, pričat dalje krene:
"Za Rusom češki sin preda mnom planu:
"Kod Olomuca ljutu zada ranu
Pasoglavcima slavjanski naš mač:
Zvjezdogorski tu Jaroslav ko drač
Sa Česima je grozne sjeko glave
I dostao se, junak, vječne slave
Bajdaru kada kanoviću smjelo
Buzdovanom je probit znao čelo.
Tad riknu Batu razjaren ko lav:
"Na Ugarsku sad! Neka gine Bela!
Čuh, da mu sveta kruna sja vrh čela:
Ja satriet rad sam i nju i sviet sav,
Nek novi sviet tad kana mongolskoga
Ko jedinog i novog štuje Boga!"
Ko munja vrazi iz Česke odlete
Sve ništê uz put nebrojne im čete,
Već Ugrom sela i gradove pale,
A tad će, kneže, proždrljive ale
Provaliti i u dom krasni tvoj!"
Protrnuh s grozah tih, Slovine moj,
Pa kad se grobom vjenčala mi Plana,
To najdraže mog srca milovanje,
Rodoljubjem se duša moja zanie:
Iz Kalničkoga samotnog svog stana
Pod vodstvom "mladog kralja" Kolomana
Sa divnom kitom plemstva hrvatskoga
A uz Vijalku junačkoga bana
Put kraljevstva pobrzah ugarskoga;
Tu s Ugrima Slovake vidjeh vrle
Gdje pod krstašem barjakom se grle:
Šestdeset tisuć hrabrenih bojnika,
Slobode nam i vjere zatočnika,
Kralj povede do mohijske doline
Što puče izpod Lomnice planine.
Srebropjeni gdje Šajo broji vale
Pasoglave nas pozdravile ale
Sa rikom strašnim "Surin!" – trube jeknu
I strjelica za strjelicom sad zveknu;
Krvopjenim se za čas stvori Šajo,
Ko biesnik Mongol kršćanine klao,
Sva vojska naša brzo nam se smela
I s Ugrima i Slovacima Bela
Već pobježe, tek Koloman s Hrvati
Ne uzmiče i poput lava mlati
Pasoglavaca nepreglednu množ,
Dok težku ranu Batukanov nož
Junaku hrabrom zadao mi nije.
Sad saleti nas dvjesta tisuć gada,
I opet "Surin!" dolinom se lije,
Za trupom trup u rujni Šajo pada,
Ko pomamni Mongole naši dave,
Zaludu sve: te ale pasoglave
Svedj brojnije su, pa i mi Hrvati
Sa razboja smo stali uzmicati,
Do Dunava nas neman progonila,
Al s Dunava se hladnog prestravila.
Nebesa nam se biednim smilovala
I sretno rieku preplovit nam dala;
Pojurismo do budimskoga grada
A tad put doma našeg puni jada:
U Česmi kraljić dušu Bogu dade,
A mi u naše vratismo se grade
I s Belom vojsku pribiramo eto
Da uništimo mongolsko to pseto!
Ponimit sad ćeš, pobratime mladi",
Knez Okićki će gostu svome krasnom
"O Beli samom da se tu ne radi
Ni o tom, da se Hrvat krunom jasnom
Sad vjenča: Znaj, slobodi da i vjeri
Sad propast prieti psoglave od zvieri!
Oj, jesi l' naš?" Slovinu Ivan kliknu,
"Da, vaš sam!" soko dalmatinski viknu
I krepko starcu hrabru desnu stište,
"Da, s vama ja ću kamogodj uzište
Ta hrvatska nam divna domovina.
Oj, ne smje satriet mongolska nas psina!
Pasoglavcima kršna Dalmacija
Da grob će biti, s vama mnijem i ja,
Nek pad im vide sure moje gore,
Opielo neka zapjeva im more!"
U rieči dok su bili još boljari
Zazveči s gradskih zidina prastarih
Miločujni i sladjani zvek roga
A Ivan kliknu: "Eto sina moga!"
Sa liepom četom mladjanih junaka
Pod lipu mladić vitostasni banu:
Da rodila ga gorska vila kaka
O ljubavi kad sunčev trak joj šanu
Pomišljati ćeš, zlatnu onu kosu
Kad zamjetiš, što uvojcima prosu
Na vrat se njegov, nježno ga cjeliva
I ramenu se sladko ulagiva;
Ko majsko nebo plave su mu oči,
Od zore ljepši ruj se licem toči,
Oj koliko će sretna dieva biti
Uz koju vitez taj će danke viti!
Sa vranca mladić vinuv se, zaori:
"Ej, Božja pomoć tebi, otče mili,
I sjajnom gostu Okićkih u dvorih
Viek junačkim se zdravljem ponosili!"
"I tebi Božja pomoć!" prihvatila
Boljara oba, mladca zagrlila
I motrit stala vitežke došljake,
A Ivan-kneza sin će: "Te junake
Na poziv, otče, skupio sam tvoj
U mongolski da povedeš ih boj,
Svi spremni su za domovinu mrieti
I za slobodu i za krst naš sveti!"
Uzplamtjele su Ivan-knezu oči:
Došljaka svakog pobratom naziva,
I Božju pomoć svakomu doziva,
Do častnog najzad starine pokroči
O krvavu što maču glavu sloni:
"Ej, odkle tebe, starče, sudba doni
U Okić?" "Ja sam Vanča, glasnik pape",
Na knežev upit starac besjedjaše,
"A s crvene te razabrat ćeš kape
Da biskupom sam svete crkve naše.
U ime pape Grgura devetog
Tim krvavim sam mačem prolazio
Po hrvatskome domu i dielio
Svih grieha oprost svakom, tko na kletog
Pasoglavca sa kraljem Belom podje;
Na moj glas narod odasvud se sleti
Pod Bele kralja krstaš barjak sveti,
Vaš biskup Stjepan kralja i sve vodje
U Zagrebu baš blagoslovi bielom
I krenu s Belom i sa vojskom cielom
Kršovitih put dalmatinskih strana
Da dočekaju groznog Batukana
A ja put tvoga krenuh Okićgrada
I tvoje da tu dignem vriedne ljude
Na psoglavoga mongolskoga gada,
Al prekasno se zov moj začu tude:
Ta, sin tvoj Dražen, junački taj krasnik,
Bi od mene još bolji vjere glasnik!
Sukobih š njim se planinskog sred kraja
Gdje Okićnica tihano romoni,
Tu slušah kako divno rieč mu zvoni
I kako srca zanosno osvaja
Junakom tim za vjeru i slobodu
I pobjedu proriče svome rodu.
Oj, nek vam, braćo, vjera dušu grije
A srce nek za rod vam vazda bije,
Viek sadanja nek vama vlada sloga:
Pa doć će slavna pobjeda od Boga!
U ime pape praštam svima vama
Sve griehe!" grmnu pun nebeskog plama
I krstom zlatnim blagoslov svoj sveti
Udielio je biskup hrabroj četi
Na koljena što kajući se pala
I pobožno pozirat k nebu stala
Visoko već se diglo sunce jasno
Na nebo plavo, Ivan kad povede
U palaču si družtvo svoje krasno
I bogatim za stolom ručat sjede.
Za jelom hrlo odmiče već jelo,
A tad se vriednom domaćinu htjelo
Da i sad stari običaj proslavi
Pa gostovom da zdravicu nazdravi.
Već ogromne se zlatne kupe lati
I ustaje... sve utihnu... "Hrvati!"
Sad poče... "Braćo!"... ali iznenada
Starovjeko mu lice bliedit stalo:
Protrnuo je: s glavne kule grada
Na juriš zvono glasno zakucalo;
Boljare stravna uhvatila jeza,
Svi skoče, pogled uprt crn u kneza
"Mongoli?" pita, zvono kuca jače,
Sve grabi striele, koplja, štite, mače,
I oklopom i kacigom se kiti,
Pa biesno k gradskim bedemima hiti;
Ostienili se: "Psoglavci su, jao!"
Iz trista usna zdvojni krik je pao.
Stoji huka,
Silna buka,
Sitna piska,
Glasna vriska;
Most se diže,
Već se bliže
Gadne ale
Nekrštene –
I do stiene
Grada pale
Na konjima
Strjelovnima.
Truba trubi, bubanj buči
A Kerenaj grozno zvuči...
"Surin! Surin!" štekću psine
I penju se na zidine.
"Otrovnice sipaj striele!"
Ljuto usne zagrmjele
Poglavice im Šejbana,
Brata stravnog Batukana.
Striele zuje,
Mnogog uje
Posred lica
Otrovnica,
S Okić grada
Kamen pada,
Voda vrela
Grli čela
Navalnika
Paklenika;
Do bedema
Tko se sprema
Gubi glavu
Pasoglavu.
"Taj bjesomučni ruši klis!"
Zariknu Šejban kano ris,
Krvožedne sve sad hijene
Na Okićke navale stiene;
Striela i mač,
Jauk i plač
Izmienjuje jurve se hrlo,...
Na bedemu, gle, i na Ivana grlo
Otrovnu strjelicu peri
Jedna od mongolskih zvieri:
Al u taj čas Dražen se javi
I zlotvoru ruku ustavi,
Mongolovoj se ruci već sa strielom luk izmako
Zablještio mač Draženov i šljemu se primako
Što na glavi ubice je otca njegvog sjao
I sad s glave pao...
Dražen mač izpušta... bliedi... što se zbilo?
S glave, gle, Mongola niz oklop se lije
Duga kosa, crna ko gavrana krilo,
A iz tamnog oka živi plamen bije.
"Zar žena ti si?" Dražen poviče,
"Da, mongolska sam dieva omražena!"
Amázonka zavapi tajinstvena.
"Ja spasit ću te!" "Ne ću, - ubij me!"
"Ti moraš sa mnom!" mladić dahnu joj
I ote dievu bitci krvavoj,
U gradsku kulu ju zatvori...
I podje da se dalje bori.
Ko na goru da se gora Survaše,
Pomamno se obe strane Sraziše:
Razjaren ko lave
Slovin sječe glave
Vita koplja Vanča lomi
Ko da udaraju gromi,
"Juriš!" Ivan zapovieda,
Živu nikom uteć' neda,
Zarobljuje tek onoga ogavna Mongola
Bez strjelice kog zamjeti i bez mača gola!
Ko munja kršćanski mači blište,
Ko zvieri poganski vrazi vrište...
Jur mnogi padoše Hrvati
Od otrovnicah kobnih striela
Al pobjedu su slavnu htjela
Nebesa častnom krstu dati:
Ko tigar Hrvat vraga davit stade.
Mongola pet sto na Okiću pade
U ponor Dražen s vitezi ih gura,
Odjekuje sa vike vrlet sura
"Za mnom!" Šejban ori,
Ljuto gled mu gori:
"Pobjede tu nema,
Tu se grob nam sprema!
Okanimo se kamenog tog grada,
Do kana bjež'mo u grad Zagreb sada!"
Gle, kako s Okićke vrleti
U râvan kleti Mongol leti:
Na konje već se vinut žudi -
Al iznenada kmetskih ljudi
Kod Drežnika se sila sjati
I nemilo ga stade klati:
Junački, gle, Žitkovići,
Gorostasni Holetići
I Fabeki s Vernićima
Glave sjeku Mongolima!
Svu gamad kmeti poubiše ...
Ni vođa Šejban već ne diše:
S Kalinovice Fabijan
U pakleni ga progna stan!
Po dolu klici radostni se viju:
"Pobjedili smo!" - vrele suze liju
S veselja veljeg biedni ti kmetovi,
A klik im nose u Okić vjetrovi,
Sa vitezovi gdje se ljubi Ivan
I kliče: "Braćo! to bje danak divan!
Oj, slava Bogu sred nebeskog dvora,
Oj, slava tebi, grade sred tih gora.
I vjernoj ljubi tvojoj: toj klisuri!
Odrvali ste prekrasno se buri
Što skršit pregla u svome nas jaru,
Oj, slava vama, vitezi, i hvala
Na nečuvenom junačtvu i žaru -
U rodu slava vaša vjekovala!"
Sad kastelanu Ivan zapoviedi:
"Zarobljenike amo mi dovedi!"
Za časak roblje udje: vaj, strahote!
Da izbuljene gledneš oči ote
I tupi nos taj, gadno lice žuto:
Ti užasnuo, pobre, bi se ljuto
I zirnuv smradno crno još odielo
O grimizu bi oko ti zapelo
Na robinji što Draženovoj sja...
"Ta zvier je na me strielu perila!"
Knez Ivan viknu smotriv njeno lice
"Zar toli krasne i zamamne žene
Baš najveće su u vas okrutnice?"
Sav u čudu knez roblje pitat krene.
"Ne izpitivaj!" razpaljen odvrati
Krivook neki Mongol "Ubij nas!"
"Da, ubij!" ciknu roblje u jedan glas
I oko dieve mongolske se sjati.
"Ne, tamnujte tu!" Ivan kneže plane
"Kad psoglavu svu vašu ćemo braću
U divlje vaše opet prognat strane,
Ko osvetnik presvete vjere naše
Tad sudit vama, roblju svome ja ću
Strahovit sud za strašne čine vaše!
Braničem dotle Okiću ćeš biti,
Ti, Dražene moj, vjerno mi ga štiti!
Na roblje pazi! A Mongolku tu
U najcrnju zatvori tamnicu!
"Ja, vitezi, ću s vama!" Ivan plane
"Za kraljem s mjesta primorskih do krši:
Tu sloga naša nek Mongole skrši,
Tu past ćeš i ti, grozni Batukane!"
Za Plješivicom sunčeve su zrake
Već gubile se, Ivan knez kad sinu
Na oproštaj je hrabru desnu dao,
S boljarima na konje sjeo lake
I k sinjem moru š njima pobrzao.
"Sa robljem ovim u podzemnu tminu!"
Sad zapoviedi Dražen kastelanu,
A Mongolkinji ljubko: "Ostaj!" šanu.
Azijatka za suncem oči svrnu,
Pa pre neg' sakri za goru se crnu
I zadnja zraka, na koljena pade
I klanjati se mlada suncu stade:
Gle, kako vlas joj povjetarce mrsi,
Gle, kako divno nadimlju se prsi
I sieva oko,-sva je plamen živi,
Oj, kako da se Dražen joj ne divi!
Sa čara njenog mladić drhće eno
I djevojku promatra zatravljeno,
Sa tajnog milja šire mu se grudi
A čudno čuvstvo u srcu se budi:
Zar ljubavi to čuvstvo? Prosti, Bože,
Što na to um mi i pomišljat može
Ta, za krst častni on će i umrieti,
A ona krst naš spremna je zatrieti!
Nad gradom večer razvila već krila.
I cieli priedjel njima obavila,
S planine stare blagi vjetrić lieće
I zagrljajem uspavljuje cvieće,
Sa granjem lipe tihano šaputa
I dalje gajem i dolinom luta;
Rumenilo se čarno nebom lije
I večernici umilno se smije
Što u sviet netom zlatnu posla zraku
Ko predhodnicu mjesečevu traku;
Zaječilo je zvono iz daljine
U pozdrav Gospi, majci Božjeg sina,
I razliego se jek taj pun milina
Do plješivićke sanjarske planine:
Planina k nebu na milu zvonjavu
Stabalja granje dizati je stala:
I ona, mniš, na molitvu je pala,
Sa zvonom Božju pjeva i ona slavu.
Na zvona glas se Dražen prekrstio
I Blaženoj se Dievi pomolio,
Tad Mongolki će on: "Zar Božjem suncu
I ti se klanjaš, krasna poganko?"
"U domu svom na kavkazkom vrhuncu
Viek zanosno božanstvo štovah to!"
"A tvoje ime?" "Sinda!" mlada planu,
"Oj, koliko si divna!" Dražen šanu
I za ruku ju nježno uhvatio...
Na nebu mjesec glavu pomolio,
Planinom biljis razli se slavulja,
A u grad tijo Leljo se ušulja.
U hrvatskom narodu žive brojne legende o borbama protiv Tatara, Turaka i drugih osvajača, npr. o šljivarima na Kalniku koji su bacali Tatarima čitava stabla šljiva, ili o Đurđevčanima koji su, da pokažu kako imaju dosta hrane, bacali Turcima preko zidova piliće – picoke. U okićkom kraju se pričala zgoda kako su, da bi zavarali Turke, s Okića spuštali vreće žita. To je u "Samoborskom listu", br. 16 iz 1905. godine opisao njegov suradnik, danas slabo poznati Dragan Gubarov. Pjesmu, pisanu u narodnom desetercu, spjevao je po narodnom pričanju.
Zbor zborila Okićka gospoda
Zbor zborila tiho jadovala:
"Kako dalje braćo i gospodo
Da se brani ova kula mala?
Tri prođoše ljeta teška, tužna,
Što se brani kula od Turaka,
I ni otkud pomoći nam mile.
I dok izba bila kule svaka
Puna žita, - držale nas sile
A sad eto ponestalo hrane,
Sada izba prazna stoji svaka.
Jošte ima dvaest i pet mjera.
A što to je za nas Bog i vjera!
Gladni kako da se ljudi brane?"
To slušala iz planine vila,
Slušala je' vako besjedila:
"Pust vam govor, jadovanje bilo.
Gdje Vam pamet, a gdje srce milo?
Žalovanje pamet vašu smelo,
I ne znate pomoći si sada.
Na stran suze, na stran gorkost jada
Već vi šijte vreću za to žito,
U nju vrzte preostalo što je,
I niz zide spustite to svito."
Reče vila, ne stade ju tada,
A gospoda prihvate se rada
Šiju vreću, u nju žito meću,
Pa ju spuste niza čvrste zide.
Al to Turci iz čadora vide
Baš zborili što da rade sade,
Jer im Okić tisuć zada jada.
Mnogo pade pod njime junaka,
Krvca mnoga pod njime se proli,
Al on nestrt prkosi im svime
Muke teške zadaje svim doli.
A sad uz to prođe treće ljeto,
Još se koči, ne predaje eto. -
Skoče Turci, vreću dočekaju,
Pa ju nose pod čadore paši.
Misle Turci u njoj pismo naći,
Po kojem se Okićanci daju.
Ali eto čuda golemoga,
U njoj ne bje pisma željenoga.
Jer kad Turci vreću razvezali,
U njoj žito samo nahađali.
"Jao braćo!" paša Turčin zbori,
"Ovih gladom Turčin ne umori.
Jer imadu žita, hrane dosti.
Još i nama spuštaju iz grada
Priuštaju nama tako jada.
A mi ovdje da gubimo vrijeme?
I u ludo ginemo za raju?
Pod Okićem ostavimo kosti?
Nikad braćo, vratimo se kući"
Reče paša, vojska pjevajući
Dignula se ispod Okić-grada,
Ko da Okić junački savlada.
Hvala Bogu odlanu Okiću
Na slobodi uteklom ko ptiću
Tako bilo, sad se spominjalo,
Pod Okićem što se događalo.
Josip Prudeus, hrvatski pjesnik, književnik, dječji pisac, po struci učitelj hrvatskog jezika i povijesti, tiskovni i radijski novinar, promidžbeni djelatnik i filmski scenarist, rođen je u Samoboru 21. ožujka 1944. godine. Kao učitelj je radio u Slavonskom Brodu, Sibinju, Rabu, Bregani, Gradanjcima, Noršić Selu i Samoboru. Radio je kao novinar na Radio Samoboru, bio voditelj Centra za kulturu pri NS, te bio prvi pročelnik za društvene djelatnosti 1991. godine u Samoboru. Utemeljio je 1989. godine Večeri hrvatske ljubavne poezije Vrazova Ljubica. Ovaj festival je postao tradicionalno lipanjsko okupljanje poštovatelja ljubavnih stihova, bilo stvaratelja ili slušatelja. Bio je utemeljitelj i prvi urednik programa za djecu i mladež Hrvatskoga katoličkog radija. Jedan je od utemeljitelja Škole dječjeg stvaralaštva - programa za darovite učenike hrvatskih osnovnih škola.
Novinarstvom se počeo baviti 1968. godine. Članke je objavio u u mnogim listovima i časopisima, između ostalih u Vjesniku, Večernjem listu, Novom listu, Samoborskom listu, Samoborskim novinama, Glasu koncila, Telegramu, Radio Brodu, Radio Samoboru, Kerempuhu, Brodskom listu, Glasu Samobora, Našem Samoboru i dr. Za djecu je od 1965. godine pisao i objavljivao radove u Modroj lasti, Smibu, Galebu, Radosti i Pogledu te na radijskim postajama Zagreb, Sljeme, HKR i Sarajevo. Radovima je zastupljen u hrvatskim udžbenicima, čitankama, pjevankama i radnim bilježnicama. Autor je predložaka za četiri hrvatske mise, libreta za hrvatsku rodoljubno-ljubavnu operu Samo san i pasionskog skazanja Dizma i Gesta. Napisao je pjesme od kojih je preko 150 uglazbljeno, a skladali su ih, između ostalih, Željko Bradić, Arsen Dedić, Nikica Kalođera, Siniša Leopold i mnogi drugi.
Kao promidžbeni djelatnik, autor je stotina televizijskih spotova, radio poruka, oglasa, povelja, diploma, slogana i promidžbenih
imena. Autor je imena "Vatreni" za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Utemeljio je i pokrenuo list "Framin" Hrvatske franjevačke
provincije te napisao knjigu uspomena na 96 pokojnih franjevaca. Deset godina je pod pseudonimom Tribus objavljivao i ukupno objavio
oko 100 priča za djecu u Maku. Za samoborske je crkve napisao dvije pjesme o sv. Martinu i Gospi Okićkoj. Također je napisao pjesmu
S Papom Kristu po Mariji, koja je praizvedena u Mariji Bistrici prilikom Papina dolaska.
Odlaskom u mirovinu darovao je sve što je četvrt stoljeća skupljao u Zbirku za korist i radost mnogima. Zbirka je postavljena u OŠ
Samobor, a između ostaloga uključuje oko 380 slika, 230 keramika, 80 batika, 500 DVD-ova, približno 3000 knjiga i drugo. Josip Prudeus
je preminuo u Samoboru 25. siječnja 2020. godine.
Njegov bogati autorski opus svjedoči o bogatstvu duše ovog našeg suvremenog "slikara riječju". Dobrotom svoga srca i velikim životnim iskustvom, kao autor mnogih grbova, amblema i znakova, povodom 800. obljetnice prvog spominjanja imena Okića aktivno i kritički pripomogao je akademskoj slikarici Almi Orlić u izradi okićkog grba, a svojom divnom pjesmom na prelijepom domaćem kajkavskom jeziku objasnio je razlog nastajanja grba kao i njegovu simboliku. Pjesmom "Popevka je čist nekaj drugega" duhovito je prelistao osam stotina stranica povijesti okićkog kraja. Iskreno mu zahvaljujemo na svemu što je učinio i donosimo obje pjesme u cijelosti.
Zdavna su grb svoj imali krali
biškupi, gradi, knezovi dični,
vitezi, grofi, purgeri, meštri,
mudri, bedaki, hudi, pravični.
Saki po svojem grbe iscifral
Del: križe, rože, tope i mače,
srčeka, strele, krunu i žezlo,
lave i zmaje, tice i kače.
Naš grb v sredini svoj Okić ima.
Na vrhu kula vre sto let hin.
Z desne i leve dve cirkve bele:
Marija Okićka, sveti Martin.
Okolo nima puški ni sabli,
z Okića Hrvat tim se ne kiti.
Pod modrim plaštem Marije Majke
črlene črešnje, trs plemeniti.
Grb jednostaven, i mi smo taki,
nami su cirkve dika i znamen.
Kak čera, denes, vu veke vekov,
Okić božji i hrvatski. Amen.
Dva župnika okićanska
kaj na faram maju brigu,
zeli su si srcu rada
o Okiću delat knigu.
Vuz krštenja i prošćenja,
vuz venčanja i sprevode,
veronauk, pak prodika...
odlučili tiskat knigu
o Okiću. Kak se šika!
Lepi povod temu našli;
ponose se s pukom ž njime:
osamstoto leto teče
otkako je vu povesti
zapisano Okić ime!
To je v redu! kapa dole!
Tak delaju pravi ljudi
kaj svoj narod i kraj vole.
Ipak, nekaj zameravam
župnikima. Onak stiha:
gde su mene samo našli
da vu knigu denem stiha(?)
Poleg tulko dičnih pera,
našli mene stihoklepca
narodih se ne v Okiću,
v Sanoboru ispod Tepca.
I kaj sada? Kaj ja morem
o okićkem pisat raju,
kad o temu mnogi bolše
i pravično preveč znaju?
Kaj je tu je. Župnik Pavel
onak z duše pripoveda,
pol zapamtim, pol zapišem
sve lepote. Red do reda.
Puno tega lepeg slušam,
pak vu verse složit kušam.
S tulko lepeg me je "šopal"
(potle bu me nekće špotal
kaj sam zabil, krivo rekeL..)
Ne bum, morti, zato v pekel?
Sveti Martin pod Okićem
kemu krivo, kemu pravo
Selo malo, ali staro!
Narod složan. puk pobožan:
Hode v cirkve rada k meši,
i na spoved gda gdo zgreši.
Decu krste verskim žarom,
venčaju se pred oltarom...
Veli Pavel: se rad dela,
a najvekša želja jedna:
bar krstitke sakeg tedna!
Na jen sprevod kad bi bilo
tri vu zipku. Mami v krilo.
Župnik Jura takaj veli -
krstitka ga praf veseli!
Župnik Pavel sad predahnul
Ja si grlo z vinum splahnul,
i posluhnul teče priča
Župančića od Okića!
Župnik Jura, z maleg prsta
mam iscica povest celu
i o fari, i o selu.
Se najlepše. A najlepše
kad tisuće vemog sveta,
na prošćenje, Gospa Sveta,
sakeg leta sim privleče
od Zagreba do Krašića,
z autom, peške... Divna priča.
Župnik rada i orgulja!
pri tem jen ga problem žulja:
nikak nemre v isto vreme
na oltaru Mašu pevat
i s koruša otpopevat(!?)
Puno zeznah. Polek seg,
kak se zdavna zrušil breg.
Celo selo, hiže, cesta...
kak su bili, tak ih nesta.
Grdo. Hudo, veli Jura.
Ja kupicu. Druga tura.
Sad pak Pavel zakotura.
Kakti prvo me podseti
da v popevku sikak deti
kak je Martin župa mala
dala cirkvi Kardinala!
Starejši spominju radi
kak je Francek, župnik mladi
z biciklinom, ili peške,
vu godine one teške,
od Martina do Galgova,
od Konščice, čez Molvice...
Bogu služil i svem puku,
sakem rad odpiral ruku.
Malo imal, rad daruval
Bil je kratko. Denes svatko
vu Martinu, zakaj kriti,
župnika se teg spominje,
kaj je denes Uzoriti!
Na čast Crkve u Hrvata
od Krašića prek Okića
put je Franje Kuharića.
To, to sikak, veli Jura.
Ni ti of kraj mačji kašalj.
Okićanci, slavna grana
imali su velikana!!!
Velikih ljudi. Znanstvenika.
Rodoljuba. Uglednika.
Kulke oba stali nizat
nisem mogel pol zapisat.
Kakti drobne grličice
of kraj kinče kapelice.
Se skup sedam tu ih ima,
od Podgrađa do Kufrina.
Naj zabiti Livadića,
skladbu "Vrane sa Okića"!
Pak Pavelu misel blesne:
pozabiti pjesnik ne sme
okićke črlene črešnje!
Erdodye, slavnu lozu
i vinovu k temu lozu.
Pak na amenu: Pavel, Jura...
Celi roman. Treća tura.
(mislim vina, Okić fina)
Ni to niš, od sega tega
kaj su Okić nafalili,
nakinčili, podičili.
Se skup denut vu popevku?
To ni možno spametnejšem.
Pol da hitim sa Okića,
pol da zrežem desno, levo
još bi preveč preostalo.
Kaj popevka? To je črevo.
Nis pravični. A kaj? Šteta.
Okić treba sto poeta!!!
Kaj je, tu je. Pak su drugi,
otem semu i još više
denuli u Okić-knigu,
gde črno na belem piše
se kaj lepo, se kaj vredno
v ovem bilo i je kraju.
Napisali Okićljupci
Kaj kraj ovaj rad imaju.
A ja pak na kraju krajev
Pavelu i Juri falim.
Naj oproste. Prosim. Žalim.
Mam sem rekel na početku
kak bum se to del v popevku!
Na odlasku iz Martina,
ober sega još i tega:
mam vuz farof vrt zoološki:
jeden pesek, dva pauna,
bele koze, pure, race,
dva-tri zajca, pet kokoški!
Iz poznate samoborske obitelji Wiesnera čiji je rodonačelnik Ferdo, poznati ilirski skladatelj (Juran i Sofija, Još Hrvatska ni propala i dr.) pohrvatio svoje prezime u Livadić, potjecao je i pjesnik, kritičar i urednik časopisa o književnosti Branimir Wiesner Livadić (Samobor, 30. rujna 1871. - Zagreb, 30. srpnja 1949.). Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a gimnaziju u Zagrebu. Studij filozofije i germanistike pohađao je u Zagrebu, a zatim u Beču, gdje je doktorirao 1895. godine. Kao srednjoškolski profesor službovao je Senju, Zagrebu, Varaždinu i Karlovcu. Bio je u dva navrata ravnatelj Glumačke škole i drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Pisao je pjesme, novele i kritike. Prozna djela su mu nadahnuta modernizmom. Bio jedan od najradikalnijih modernista i u proznom i u kritičkom djelu. Godine 1895. je u sarajevskoj "Nadi", koju je tada uređivao glasoviti hrvatski pjesnik S. S. Kranjčević, objavio pjesmu-doživljaj "Na Okić-gradu" koja je nastala nakon jednog od njegovih brojnih pohoda okićkim krajolicima, visinama i vidicima.
Branka Kelečić-Sovulj je dijete okićkog kraja, rođena 11. veljače 1959. na Poljanici. Poslije nekoliko godina seli s roditeljima u Novo Selo Okićko i otuda pohađa osmogodišnju školu u Repišću i Klinča Selima. Zapažena je u školi zbog svojih sastavaka i pjesama. Nadahnuta ljepotama svoga kraja ispjevala je 1973. pjesmu: "Okiću, moj kraju mili". Tadašnji dirigent mješovitog zbora "Dr. Antun Radić" iz Okića i kompozitor Viktor Šafranek, i danas ugledni redatelj Petar Krelja st. uglazbili su ovu pjesmu za mješoviti zbor i posvetili je svom predčasniku, dirigentu i učitelju Ivanu Plasaju.
Žitelji okićkog kraja oduvijek su se bavili vinogradarstvom. Puno brige, muke i truda ulažu u svoj vinograd, strahuju nad njim zbog raznih bolesti i vremenskih nepogoda, raduju se njegovim zrelim plodovima, berbi i konačno dobroj kapljici. Zato je u njihovim srcima nastala ova narodna pjesma "U našem lijepom kraju".
Moje grudi vriju na toj hridi ...
Ni u zraku ni na zemlji pravo;
- Kano diete majčin vrat bieli -
Po visini oblačine grlim.
A nada mnom stari jastreb reži
Kune vise, koji ljude dižu...
- Iz nizine nek me glede,
Nek se dive!
Ljudsko oko varaju visine.
Nemrem te se nagledeti
Okiću moj kraju mili,
vsakim danom vse si lepši,
i ja se tebi vse više divim.
Rad te ima vsaki čovek
Hrvatske i kraja vsega.
Vsaka brazda mu je draga
i vsaki kamen s tega brega.
Nigdar nem nikam otišel,
Okiću moj kraju mili,
i kosti svoje bum tebi ostavil,
samo mi večno ostaj i živi.
U našem lijepom kraju
svud se pjesma ori,
kada kumek s trsekom
tešku borbu vodi.
On ga reže, veže,
kopa i prekapa,
i sa teškim znojem
žile mu natapa.
A kad jesen dojde
i grojzdek dozori,
veseli se staro mlado
i pjesma se ori.
A sad preša škripi,
slatki moštek kipi,
s čašom se nazdravlja
pamet se ostavlja.
Ljepote okićkog kraja, njegova brda obrasla šumom, pitomi brežuljci načičkani vinogradima, ispod kojih su se smjestila okićka sela, a iznad sviju okićka crkva svete Marije, kao bijela golubica koja bdije nad njima, inspirirali su domaćeg sina Vjekoslava Smetka da kroz stihove izrazi tu ljepotu, koje uglazbljuje zaljubljenik u ovaj kraj, kompozitor Rudolf Matz. Tako nastaje okićka himna, kompozicija za četiri muška glasa, koju izvodi muški zbor hrvatskog seljačkog pjevačkog društva "Dr. Antun Radić" iz Okića.
Mira Rubinić-Komazec rođena 20. travnja 1958. godine iz sela Poljanice. Seli s roditeljima u Repišće gdje pohađa osnovnu školu. Promatrajući svoj vinorodni kraj i njegove prekrasne pejzaže rodila se u njoj pjesma "Sused Jankić". Stihovi ove pjesme nadahnuli su kompozitora Rudolfa Matza da je 1979. godine uglazbi za mješoviti zbor "Dr. Antun Radić" iz Okića.
Doživljene ljepote samoborsko-okićko-plešivičkog gorja često potiču pojedince da sve to opišu u pjesmi ili izraze glazbom. Ranka Novosel rođena u Zagrebu 08. lipnja 1930. godine, učiteljica, pjesnikinja i strastvena planinarka, doživjevši sve te ljepote, stavlja ih na papir u čast samoborskog planinarskog društva "Japetić", a samoborski glazbenik i pedagog, Željko Bradić, ispisuje note i tako nastaje "Pjesma Samoborskih planinara".
Oj,oj,oj, Okić mili moj!
Okružen si šumicama i zelenim livadama,
ispod tebe dolinica kud protječe Okićnica.
Oj, goro Okićka, baš si lijepa vsoka,
Oj, imaš izvor vode mili rode.
Divne su nam gorice po njim vinske lozice.
Na vrh brijega crkva bijela gleda naša sela.
Lijepo selo Stankovo, Tržić i Kozlikovo;
Oj, Repišće i Orešje, gdje nam rode slatke trešnje.
Malo selo Gonjeva, Beter i Purgarija.
Za nas nema ljepšeg kraja, od tog milog zavičaja.
Djedovi ga obradili, znojem, suzom natopili.
Dali su nam svoju muku, da i nama žulja ruku,
Dali su nam svoja prava zato nek im bude slava.
Oj,oj,oj, Okić mili moj!
Sused Jankić oral z volići
po cele dneve delal v gorici.
Gledel je lozu kak listje dobiva,
zelenu bobu na suncu kak spi.
I zlatno grozdje kak se zasmeva,
dok Jankića sreća sega obleva.
Okić se celi v gorice preselil,
grozdje pobiral, vincu veselil;
bral ga je Jankić s veseljem vu srcu.
Krstil ga s kumu, tecu i vujcom,
vince je slatko dušu krepilo,
cele se noći popevalo i pilo.
Denes gda Jankić v zemlji počiva
gorica tužno sniva.
Jankića nima, on večni san sniva,
pak ne zna kak loza listje dobiva
i zrela se boba na suncu zlati
Jankić to vše ne može znati.
Gdje se Tepec nebu vije
i gdje ruka oblak grli,
gdje se brdo brdu smije
planinar tud s pjesmom hrli.
Gdje se Okić s vjetrom bori
i gdje povijest slavom zbori,
gdjeno Oštrc sunce skriva
tu me vuče želja živa.
Vel'ki dol u srcu nosim
zato tamo gradih dom,
neka bude zalog sloge
naraštaju novom tom.
Oko mi se suzom blista
znojno čelo vjetru nudim,
s vrha gledam sela čista
nadimlje mi ponos grudi.
Samobore, dični grade
volim tvoje rodne gore,
gdje me pozna svaki ptić
i pjeva mi Japetić.
Tu je zipka planinarska tu je kolijevka drugarstva, nek' ori zemljom ko bojni klič planinarski pozdrav Japetić.
