STARI GRAD OKIĆ
Vozeći se prema Zagrebu, bilo s juga iz smjera Karlovca, bilo od sjevera iz smjera Krapine ili ako iz novih zagrebačkih zapadnih naselja promatramo osunčane obronke Plešivice, uvijek će nam se pogled makar za trenutak zaustaviti na vrletnom Okiću. Rijetko koji plemićki grad ima tako dominantan položaj, kojim kontrolira široko područje i malo je danas tako dobro sačuvanih srednjovjekovnih plemićkih gradova u Hrvatskoj, kao što je Okić. A savršeni odabir položaja, jednostavnost i istodobno veliku djelotvornost sustava obrane, doživjet će te tek kada se odlučite uspeti se do njegovih zidina. Okić se izdvaja iz obitelji plemićkih gradova, ne samo po prelijepom svom položaju i visokom stupnju sačuvanosti svih njegovih dijelova, nego prije svega po izuzetnom značenju koje taj grad ima s obzirom da njegove strukture velikim dijelom pripadaju romaničkom razdoblju, što Okić čini jedinstvenim među srednjovjekovnim plemićkim gradovima kontinentalnog dijela Hrvatske.
Ime Okić seže u duboku prošlost hrvatskog naroda. Godine 1193. prvi put je zapisano postojanje grada - utvrde Okića na obroncima Plešivice, ali je ime Okić jamačno mnogo starije, možda čak kao i naša nazočnost u ovim krajevima. Utvrda je, vjerojatno, mnogo starija i pripadala je još ilirskim plemenima, kasnije rimskim legijama kao izvanredna točka za promatranje okolice, ali i za dojavnu službu onog doba, npr. za davanje svjetlosnih i dimnih signala. Postoji mogućnost da je i ime Okić ili neki njegov oblik preuzeto iz tih davnih dana, kada su Rimljani vladali ovim krajevima.
Prvi je u nas o imenu Okić-grada razmišljao Ivan Kukuljević Sakcinski još 1864. uspoređujući Okić sa živim bićem koji "glavu svoju pomaljava" a zatim kako se "podiže u vis šiljata kamena gorica, čije sleme pritiskuju sive skaline, a na tih skalinah siede biele zidine na po razvaljene". Kukuljević tvrdi kako je to jedna od najstarijih gradina u Hrvatskoj, a o njegovu nazivu izričito tvrdi: "Stari viek poda gradu tomu ime Oklić, od okolićena prostora gorskoga, a kasnije nazvaše ga Okić gradom". Iz toga možemo zaključiti kako on misli, da je ime još iz starog vijeka, a to znači da je postojalo i prije dolaska Hrvata.
Podrijetlo imena grada Okića, prema nekim jezičnim stručnjacima koji se bave
poviješću jezika, poput akademika Radoslava Katičića, je iz latinskog Mons acutus. Isto je
rekao i naš ponajbolji stručnjak za stara obiteljska imena i zemljopisne nazive akademik Petar
Šimunović koji tvrdi da je osnovica imena pridjev acutus, što latinski znači oštar, a u
hrvatskom jeziku takva brda nazivaju oštrc, oštrac, što postoji i u Samoborskom gorju vrh Oštrc.
Kad su Hrvati doselili, preuzeli su za Okić naziv Acutu, ali tada nisu izgovarali glas a
nego o, pa je nastao Okutu, odnosno izgovor u kao i pa smo dobili
Okit(u) - Okić. U cjelini je vjerojatno naziv glasio Mons acutus, tj. Oštro brdo, a onda se
ponegdje izgubilo ono mons (brdo) i ostao samo pridjev acut - okit - Okić.
Dakle, naziv Okić potječe iz latinskog pridjeva oštar i jedan je od najstarijih takih naziva,
zapravo je zamjena za romansku riječ koju su Hrvati preuzeli, malo promijenili i zadržali sve
do danas. Njena hrvatska istoznačnica je naziv Oštrc.
Promatrajući ga iz jurećeg automobila kako se snažno uzdiže prema nebu, znajući za veliku starost njegovih zidova koji su već nekoliko stotina godina prepušteni sami sebi u vječnoj dramatičnoj borbi s prirodom, nismo svjesni opasnosti njegova konačnog urušenja. Ukoliko mu se dovoljno približite nerijetko će te ugledati kako se na vrhu njegovih zidova odmaraju jastrebovi, ili oni to možda s okićkih visina promatraju dolinu, kao što su to nekada radili i okićki gospodari. Usprkos čestim posjetiteljima, prije svega planinarima, ove se ponosne ptice osjećaju vrlo sigurno sjedeći na njegovim ruševnim i ogoljelim zidinama, kao što su se i vlasnici Okića morali tako osjećati u svom tijesnom, ali čvrstom zdanju. Savršeni odabir položaja, jednostavnost i istodobno veliku djelotvornost sustava obrane, doživjet će te tek kada se odlučite uspeti se do njegovih zidina. Iako ne možemo biti zadovoljni stanjem njegovih građevinskih struktura i odnosom koji smo do sada imali prema njegovoj zaštiti, a čini mi se da se takav loš odnos i dalje nastavlja, moramo biti zadovoljni činjenicom da su ipak istraživači pokazali u prošlosti razmjerno veliko zanimanje za njegovu povijest, a i za tumačenje ostataka njegovih struktura.
Okić, grad Frankopana, Erdödyja, Turci su tri puta opkoljavali, napadale su na njega i druge vojske, ali ga nikada nisu osvojile. Gradom su kroz osam stoljeća njegove povijesti gospodarili Hrvati. Vrlo važnu ulogu Okić ima u hrvatskom planinarstvu, književnosti, znanosti, novinstvu i glazbi, iako o tome šire pučanstvo u Hrvatskoj vrlo malo zna. Okić je privlačan za svaki oblik planinarenja, od alpinizma i oštrih tura do jednostavnog hodanja po brdima, jer ima nešto što je u hrvatskim planinama rijetkost - penjačku stazu osiguranu na alpski način klinovima i čeličnim užetima. Na ovim stranicama navodim značajnije dijelove iz okićke prošlosti, ali i da se dobije uvid u značaj nikad pokorenog, sada ruševnog, grada Okića.
"Pošlo je 11 izletnika sa državnog kolodvora pod vodstvom brata Bučara u Zdenčinu.
Krenuše "Sokolaši" pred veselom svirkom izvrstnog trubljača brata Brkića put Okić-grada.
Staza na grad, kojom je jedino grad pristupan, je dosta dobro isklesana u pećini inicijativom
hrvatskog planinskog društva prije kojih osam godina, nu kasnije nije više popravljena, te se
je most kojim se prelazi ponor što dijeli nutarnji od vanjskog grada već posve raspao, tako da
se mora preko ponora na golom brvnu prelaziti. Za one koji naginjaju vrtoglavici, dosta je to
neugodno.
