"Ispod gore Plešivice, što sa svojim hrbtom zastira zapadnu granicu gradjanske Hrvatske naprama hrvatskoj krajini vojničkoj i susjednoj zemlji Kranjskoj, te izpod bližnjeg brda Terihajskog, što prema sjevero zapadu glavu svoju pomoljava, podiže se u vis šiljasta, kamenita gorica, čije sleme pritiskuju sive skaline, a na tih skalinah siede biele zidine na po razvaljene.
Zidine ove jesu ostanci jednoga izmedju najstarijih gradovah zemlje Hrvatske. Stari viek poda gradu tomu ime Oklić, od oklićena prostora gorskog, a kasnije nazvaše ga Okićem gradom...
Sva skoro Hrvatska leži pod nogama gledaoca, te malo imade mjestah sa toli dalekim i širokim izgledom, kao što je upravo mjesto ruševinah Okića grada".

Tako je pisao Ivan Kukuljević Sakcinski prije više od stotinu i četrdeset godina, čovjek koji je "prozvan otcem naše povjestnice", ali ujedno i začetnik domaćeg okićkog povijesnopisja, a to znači zavičajne povijesti čitavog podokićkog kraja.

Gotovo da i nema u čitavoj Hrvatskoj starog grada koji se nalazi na tako važnom i istaknutom mjestu, koji poput orlovskog gnijezda dominira bližim i daljnjim okolišem, poput vječnog stražara stoji na rubu pokupske i savske doline. Možda bi se taj položaj mogao usporediti s Klisom ponad Splita za koga narodni pjevač kaže, a to bi moglo vrijediti i za Okić: "Teško Klisu jer je na kamenu, i kamenu jer je Klis na njemu!" Sličan je ugođaj oku i pogled s Medvedgrada, Lobora, ali i s tornja crkve u Motovunu ili Buju. Zato su Mlečani, vjerojatno, nazvali ovaj posljednji "Stražarem Istre."

Okić je u nizu gradova, utvrda koje od dravske obale do gornjeg Pokuplja štite sjeverozapadnu Hrvatsku, odnosno u srednjem vijeku Slavoniju kojoj se ime tada dovde protezalo, od napada s istoka kakvi su bili oni tatarski u 13. ili turski li 16. stoljeću. Tu su u nizu bili: oba Kalnika, Medvedgrad, Susedgrad, Okić, Slavetić, Dubovac (danas Karlovac), Ozalj, Žumberak, Novigrad na Dobri; Zvečaj na Mrežnici i drugi gradovi prema moru, npr. Modruš, Ogulin, Hreljin i drugi.
Oni su bili i obrana susjednih slobodnih gradova i trgovišta koji su se sterali istočnom crtom, odnosno putevima od Podravine i Posavine prema moru kao npr. Koprivnica, Križevci, Zagreb, Samobor, Jastrebarsko, Karlovac (od 1578), Slunj, Ogulin pa sve do Bakra ili Senja. U tom nizu tvrđa i Okić je imao svoje mjesto, sve dok je postojala opasnost od prodora s istoka, npr. iz Bosne, sa zapada, iz Kranjske, a kad je nje nestalo nakon poraza tursko-vlaške vojske kod Siska 1593. prestaje i uloga tih do pojave topništva gotovo neosvojivih utvrda koje se poput zubova izdižu na stožastim, osamljenim vrhuncima.

Prvi zapis o Okiću kao posjedu, imanju, a shodno tome i njegovoj utvrdi, gradu, mlađi je za samo stotinu godina od Zagreba.
Najstarija listina u kojoj su zapisana imena Okića, Krapine i Podgorja izdana je 1193. godine. Kalan, biskup grada Pečuha u Mađarskoj, tada u ime ugarsko-hrvatskih vladara iz obitelji Arpadovića i upravitelj Hrvatske (i Slavonije) izdao je potkraj 12. stoljeća posebnu povelju u kojoj određuje da se crkvi zagrebačkoj i njenom biskupu Dominiku određuje desetina, poglavito od spomenutih feudalnih dobara. I dok se Krapina razvila u grad, i danas je sjedište nove županije, koje slavi dostojno svoju obljetnicu, Okić je samo ruševina nekoć moćne utvrde, a Podgorje, sjedište srednjovjekovne župe posve je nestalo.

Iz vremena hrvatske narodne dinastije Trpimirovića nije se sačuvao ni jedan zapis o postojanju okićkog grada, župe i posjeda, ali se pretpostavlja da su oni stariji od 8 stoljeća. Prvi je tu misao iznio također I. Kukuljević riječima kako "neima sumnje da je stajao (Okić-grad, D.P.) još u vrieme hrvatskih narodnih vladara".
Isto potvrđuje i arhivist i povjesničar E. Laszowski koji uz župu podgorsku iznosi i mogućnost postojanja župe okićke. On kaže: "Bez sumnje je grad Okić sa svojim teritorijem za vrieme samosvojne hrvatske države sačinjavao posebnu župu u predjelima među Kupom i Savom. Po svoj prilici u župu Okićku spadaše i teritorij potonjega slobodnoga trgovišta Samobora, te grada Lipovca. Tako je bila međom ove župe na zapadu župa podgorska, sa sjevera Kranjska, te rieka Sava, župa turopoljska, a s juga djelom župa podgorska, s riekom Kupom do oko Kravarskoga. Sve do pod konac XII. vieka nemamo viesti o Okiću - jer nam se nije sačuvao nijedan spomenik, koji bi govorio o njem. Kao po svuda u Hrvatskoj do Kupe, tako se je dogodilo i sa starom župom Okićkom, da je ova poprimila karakter i uredbe, koje su već prvi ugarsko-hrvatski kraljevi uvađali u našoj domovini."

Za vladanja hrvatsko-ugarskih vladara Arpadovića hrvatske su zemlje imale svoju samoupravu, svoga hercega, banove, sabore, pa su kovali i vlastiti novac - banovce. Starohrvatske plemenske župe se objedinjuju ili prerastaju u veće županije na koje je bila podijeljenja čitava zajednička država. U kraju između Save i donje Kupe postojala je najprije županija Podgorska sa sjedištem u spomenutom Podgorju, latinski zapisana kao "comitatus de Podgoria", odnosno Podgora ili Pogoria. U tom se kraju sačuvalo najviše uspomena na stare hrvatske župe i njihovo plemstvo i plemenštine sve do novijeg vremena. O tome Laszowski piše: "Za to nam pružaju jasne dokaze stara bratstva ili ti obćine (rodne): Turopolje, Draganići, Cvetkovići, Pribići,Krašići. U Turopolju nalazimo još i danas (1899.D.P.)"župana",a takova nalazimo u starije vrieme i u Draganićima, Stankovu, Cvetkovićima. Upravo kod ovih obćina, u prošlosti njihovoj, nalazimo takove odnošaje, koji bitno karakteriziraju negdašnju hrvatsku župu, koja se steraše u tom predjelu". U tim su krajevima živjele hrvatske župske i plemenske uredbe i dalje, usprkos feudalnoj podjeli društva na krupnije, srednje i sitne plemiće, tzv. jednoselce koji su imali samo jednu sesiju ili selište (selo). Otud naziv plemići jednoselci, a narod ih je nazivao i šljivari, o čemu je A. Šenoa napisao i jednu pjesmu-povjesnicu.

U prvom zapisu iz 1193. zapisano je ime Okić kao Okich, ali u kasnijim latinskim ili mađarskim zapisima to se piše na različite načine, npr. kao Okych, Oclych, Ochylich, Ochyz, Ochinz, Okiz, Achuz, Ochus i slično. I njegovi prvi zapisani gospodari, knezovi Okićki, pišu se takoder različito, a najčešće kao "Comes de Oclych". Za kralja Andrije II. spominje se kao ban hrvatski (1214) neki Okhuz koji je obnašao visoke časti i uživao neke zemlje. Kao prvi gospodar Okića (Oklića ili Okolicć) zapisan je u 13. st. neki Jaroslav ili Irislav, koji ima sina i unuka Ivana, a sve njih označavamo imenom knezova Okićkih koji su se istaknuli u borbama protiv Tatara kada su 1242. provalili u Hrvatsku.
Prema knezovima od Okića ili Okićkim, ali još vjerojatnije prema gradu Okiću ili okićkom kraju, ima i danas nekoliko prezimena koja nas podsjećaju na svoje podrijetlo, npr. Okić, Okićki ili Okičić.

Kad je 1193. prvi put spomenut Okić i njegova desetina koja je pripadala biskupiji zagrebačkoj, nije navedeno tko je bio okićki vlastelin. Možemo samo pretpostaviti da je to bio spomenuti Jaroslav Okićki čije je ime zapisano u jednoj povelji samo dvadesetak godina kasnije. Naime, 1217. je zabilježeno da posjed (feud) kneza Okićkog Jaroslava dopire sve do sela Blata na Savi, dakle tamo gdje se danas gradi zagrebačka Sveučilišna bolnica. Pretpostavlja se da je Jaroslav bio i veliki župan ili čak ban.
Ivan I. sin Jaroslavov, proslavio se 1242. kad su Tatari provalili u Hrvatsku, opsjedali neuspješno Kalnik, opustošili Zagreb i krenuli prema moru. Prema svemu sudeći, napadali su neuspješno i Okić-grad koji je, navodno, obranio knez Ivan i pomogao kralju Beli IV. u borbi protiv Tatara. Za priznanje dobio je knez Ivan od kralja Vladislava 1284. i posebnu povelju. Pretpostavku o uspješnoj obrani Okića potvrđuje i povelja kralja Bele IV. iz 1242, dakle odmah po odlasku tih azijskih agresora, koji je dao posebnu povelju susjednom trgovištu Samoboru, gdje spominje i utvrđeni grad Okić ili Oklić, ali ne kaže da je bio razoren ili oštećen. Godine 1251. dobio je knez Ivan Okićki još jedno priznanje, kad mu je opet kralj Bela IV. dopustio da može sagraditi uz Okić još jedan grad za buduću obranu ovog područja. Bio je to Lipovec u Samoborskoj gori koji otada služi Okiću kao grad-dvojnik.

Izvorni spisi govore lijepo o knezu Okićkom Ivanu I. i na temelju njih I. Kukuljević zaključuje: "lvan knez oklićki ne bijaše samo hrabar junak i vierni privrženik svoga vladara, nego takodje čovjek veoma pobožan i podupiratelj crkve i svetjenstva. Kao, što je u ratu tatarskom junački vojevao za svoju domovinu, tako se iskaza još više u ratu češkom proti kralju Otokaru, kojega ljudi bijahu u neposrednom susjedstvu grada Oklića, i to na zemljištu hrvatskom, sagradili novi pogranični grad Samobor, na veliku opasnost čitave okolice. Ovu uvriedu načinjenu njemu, narodu i kralju ne mogoše podnijeti junački Ivan, te je u gradu Okliću nastojao velikim trudom i troškom, da taj novi grad neprijatelju svoga kralja oduzme, što mu napokon, iza dugotrajna i krvava boja sretno za rukom podje. Radi ove velike zasluge darova mu kralj Vladislav IV. god 1284. mjesto i novi grad Samobor zajedno s vratarinom (tributum Portae) što se pobirala blizu mjesta na granici kraljevine Hrvatske".

Prema poveljama darovnicama možemo zaključiti da je knez Ivan I. Okićki bio i bogat i moćan. Posebnu pozornost je poklonio samostanskom redu cistercita koji su nedavno došli u Hrvatsku i isticali se svojim gospodarstvima i građevinama, kao npr. u Topuskom (ili tada Toplici) gdje i danas stoji portal njihove nekoć velike crkve, u Zagrebu i u Otoku savskom kraj Zagreba.Toj je cistercitskoj opatiji Ivan darovao crkvu svete Jelene kraj Samobora, a uz nju neko polje, tri vinograda i jedan mlin na samoborskom potoku (vjerojatno Gradni). Iduće godine poklonio je istom samostanu i svoje daće koje su ubirane u trgovištu Samobor, a nedugo zatim dade uzidati i novu opatiju cistercita u Brezovici kraj Zagreba koja je tada pripadala njegovu, okićkom vlastelinstvu. Iz toga možemo zaključiti da su međe toga vlastelinstva prema Zagrebu bile na rijeci Savi, pa bi, prema tome, današnji Novi Zagreb pripadao gospoštiji okićkoj. I brezovičkom samostanu dao je neke zemlje za uzdržavanje i stavio je pod upravu opata sv. Jakova u Otoku na Savi.

Vjerojatno da je Ivan bio i ugledan čovjek, pa tako jedna listina spominje da je bio određen za suca-pomiritelja između topličke opatije (Topusko) i nekog kneza Martina oko posjedovanja zemlje. Njegov posljednji korak ujedno je najavio i skori kraj knezova Okićkih. Naime, godine 1283. prodao je utvrdu Lipovec knezu Radoslavu Blagajskom ili Baboniću koji će uskoro postati i gospodari Okića.

Bogatstvo ali i brojnost knezova Okićkih potvrđuju još neki pisani izvori u kojima se spominje neki Jurko, sin Oklića bana (1256), pa Dionis ili Dioniš Okićki koji je prije 1275. bio palatin (nadvornik, glavni dvorjanin) na dvoru ugarsko-hrvatskih kraljeva, a to znači da su Okićki pripadali velikaškom sloju ondašnjeg društva. On je u prekomurskom gradu Kormendu, u Mađarskoj (nedaleko Čakovca), dao izgraditi neku crkvu ili kapelu i dao joj zemlju za uzdržavanje. Iz toga možemo zaključiti da su Okićki imali svoja imanja i preko Drave i Mure, dakle u središtu tadašnje zajedničke države.

Ne zna se točno kako je i kada okićki posjed prešao u ruke knezova Blagajskih, ali je poznato da je već 1293, gospodar grada i vlastelinstva bio spomenuti Radoslav Babonić (Baboneg) Blagajski. Njemu je tada kralj ugarsko-hrvatski Andrija II. darovao zemlje okićke, petrinjske, vinodolske, podgorske, samoborske, želinske, vrbaske i galaške, a to znači gotovo sve krajeve od današnje Banja Luke do kranjske granice. Uveo ga je u taj golemi posjed zagrebački kaptol, odnosno njegov arciđakon koji je nosio naziv sanskovrbaško-dubnički jer su tada dijelovi zapadne Bosne pripadali Hrvatskoj (Slavoniji). Nije poznata daljnja sudbina Ivana Okićkog koji se u dokumentima spominje posljednji put 1297. On je, vjerojatno, prodao Blagajskima čitav posjed kao i desetak godina prije toga utvrdu Lipovec.

Kad su se 1314. dijelili braća Babonići Blagajski, jednom od njih, opet Ivanu, pripala je naplata pristojbi na cesti ispod Okića za koju ne znamo kamo je vodila, pa pretpostavljamo da je bio i vlasnikom utvrde i imanja okićkog. Osim njega spominje se još jedan Ivan, koga možemo nazvati Ivanom II, a izvorni spisi kažu da je bio Ivan, sina Ivana, sina Jaroslavovog, dakle posljednji Okićki, komu je 1349. nadđakon gorički prodao tri sela kaptola zagrebačkog i to: Navlaku, Otok i Kosnicu s tim da on daje kaptolu kao vlasniku istu daću kao i dotadašnji uživatelji.Tu je prodaju potvrdio 1366. kralj Ljudevit I. (Ludovik) iz dinastije Anjou (Anžu) koga su nazivali i Velikim jer je s hrvatske obale protjerao Mlečane i ujedinio čitavu srednjeistočnu Europu od Jadranskog do baltičkog mora s Poljskom i Litvom.

Ne zna se kako su Blagajski izgubili svoje velike posjede od Vrbasa i Sane do Save i Samoborskog gorja, možda u ratu s kraljem Karlom Robertom, jer je od 1327. Okić bio u kraljevim rukama, a pod izravnom upravom hrvatskog bana. Potkraj 14. st. u teškim ratovima koje je po Bosni, a i protiv Turaka vodio kralj Sigismund i Okić je došao na bubanj. Vladar ga je prodao 1393. za 10 tisuća zlatnih forinti Tomašu sinu Benvenuta ili Benvenjuda. Od tada se Tomaš potpisivao "odOkića" (de Okych) i dao 1395. popisati sva svoja imanja i odrediti međe sa Samoborom, Lipovcem i Susjedom (Sesedgrad) gdje je gospodar bio Lovro Tot, u Rakitju su upravljali plemici Zalovići, u Brezovici Ivanovići. Granicu izmedu Lipovca i Okića činilo je sljeme Samoborske gore, a Okiću su pripadala sva sela od Brezovice i Stupnika do Kupčine i Šišljavića, pa i Cvetkovići, a spominju se i potoci Okićnica, Kupčina i drugi.

Potkraj 14. i u početku 15. st. bjesnio je u hrvatsko-ugarskoj državi dinastički rat u koji je upao i Tomaš Okićki na strani kralja Sigismunda, pa mu je stoga pokušao oteti imanje protukralj Ladislav Napuljski i dati ga knezu krčkom Nikoli. Budući da je uskoro Ladislav morao napustiti Hrvatsku i da je 1409. prodao Mlečanima Dalmaciju, knezovi Krčki, poznatiji kao Frankopani, nisu tada stupili u posjed Okića, nego nešto kasnije.
U to vrijeme spominje se više plemića s nazivom Okićki. Jedan od njih, Toma, kao vlasnik grada Okića zalaže svoja dva imanja knezovima Celjskim i Zagorskim, zatim Vladislav Okićki i Sigismund Okićki koji je 1406. dao opet popisati okićki posjed. Jedan od Okićkih, Benvenuto, uzeo je uz prvu i titulu Ostrožinski jer je bio vlasnik toga posjeda i utvrde.

Benvenut, sin Tome gospodara Okića, držao je grad sve do 1416. kad ga je prodao Nikoli Krčkom, onom istom koji ga je nesretno dobio od Ladislava Napuljca. Cijena je bila 10 tisuća zlatnika, ali je Krčki nije odmah isplatio, nego je sinovima Benvenutovim, Tomi i Ladislavu, dao u zamjenu svoj grad Cetin, a ovi su potpisali u Senju da im je dug namiren. Od tada Benvenuti Okićki nose naslov od Cetina (de Cetin) a kasnije i od Ostrožina koji su uskoro kupili.
Godine 1419. dobio je Nikola Krčki od kralja Sigismunda i posebnu darovnicu kojom mu potvrđuje vlasništvo Okić-grada u znak priznanja za junačko držanje i uspjehe u izgonu Turaka s hrvatskih granica. Od tada je Okić i službeno u rukama Krčkih-Frankopana, koji su tada, pa često i kasnije obnašali čast hrvatskih banova, pa je i Okić bio jedno od banskih sijela. Kad je 1434. umro Nikola, Okić je preuzeo njegov sin Martin koji se oženio Jelenom od Lipovca i u svojim rukama držao oba tvrda grada, braniča Samobora, Jaske i Samoborskog gorja. Budući da se i on istaknuo u borbi protiv Turaka na bosanskim stranama, obdario ga je kralj Albert pravom pobiranja kunovine ili marturine na području grada Okića i Lipovca, što je inače bilo samo kraljevsko pravo. Kao kraljevski pristaša i velikaš, išao je Martin Frankopan sa svojim konjanicima u rat protiv Turaka čak na Kosovo. Bio je u vojsci upravitelja kraljevine Janka Hunyadija, inače narodski nazvanog Janko Sibinjanin, (1448).

Kad su se 1449. u Modrušu dijelili međusobno Frankopani, grad Okić je dobio spomenuti Martin, a uz njega i Starigrad, Novi, Senj, dio Krka, Bribir, Trsat, Badanj i Kotor. Za nove zasluge dobio je Martin darovnicom od kralja i Kostajnicu, Steničnjak (danas Sjeničak), Lipovec, Skrad, Ostrvicu pa i Kladušu koja je tada bila sastavni dio Hrvatske kao i čitavo Pounje. Negdje oko godine 1470. predao je Martin Frankopan kralju svoje gradove Okić i Kostajnicu, vjerojatno radi parnice koju je vodio s nasljednicima često spominjanih Benvenuta (Benvenjuda) koji su imali zapis da je Okić prodan za 15, a ne za 10 tisuća zlatnika. Kralj im je 1480. za nagradu dao grad Kostajnicu kako kažu "za sva vremena", pa se tako spor oko Okića riješio u korist Frankopana. Izvori spominju da je u to doba bio gradski kapetan (kaštelan) na Okiću neki Bernard Stručić koji je kanonicima zagrebačkog kaptola ugrabio 1200 kabala desetinskog vina, pa se zbog toga vodila duga parnica. Očito je okićko vino i tada bilo na glasu, pa i kanonicima, odnosno svećenicima služilo kao "misno" vino.

Uskoro je poznati kralj Matija, nazvan Korvin, za koga i danas u narodu postoji uzrečica: "Pokle kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni!", dao Okić na upravu svom županu kraljevskih solana Ivanu Horvatu od Šaga, ili od Berena, koji je putem svoga okićkog kaštelana Vinka Vuza otimao šume gospodarima Brezovice. Isto tako je Ivan Horvat otimao daće koje su stupnički kmetovi davali svom samostanu dominikanaca u Stupniku. Zbog toga je dopao suda i morao platiti odštetu. Od tada, međutim, Stupnik se spominje samo kao dio vlastelinstva okićkog.
I Ivan Horvat nosio je plemićki naslov Okićki (de Okich). On je dograđivao i popravljao okićku utvrdu još 1492, ali, vjerojatno zato, da bi ga uskoro prodao njegovim višestoljetnim gospodarima, mađarskim krupnim plemićima koji su nazivani Bakačima (Bakacs), a u nas su poznati kao Erdödy (Erdedi).

O njima više u posebnom poglavlju na ovim stranicama.