MENU
Advertisements


Velika tragedija zadesila je 1911. selo Popov Dol u župi svete Marije pod Okićem. Tadašnji župnik Roko Kučas zapisuje ta tragična događanja u župnoj Spomenici, a njegov kapelan Ivan Stanković piše o tome 1912. u "Samoborskom listu". Donosim najbitnije dijelove tih zapisa.

"Od davnina prostiralo se u dolini nasuprot župnog dvora, ispod sela Poljanica; između južnog i sjevernog obronka koji u brijegu tvore udolinu i dvaju potočića nastalih od malih vrela, malo selo zvano Popovdol. Prvobitno sačinjavale su to selo pet starih zadružnih obitelji. Tijekom godina porazdijelilo se ovih pet zadruga na više domaćinstava, tako da je 1911. postojalo ukupno 25 kućnih brojeva.

Rano u proljeće počeo se naglo topiti snijeg i padati sitna dugotrajna kiša. Dana 5. travnja iste godine na gornjem vrhu te udoline, lijevo ispod Poljanice počela je zemlja pucati i puzati sve niže i niže, približavajući se gornjim kućama. Kako je zemlja pucala i puzala tako se na nekim mjestima dizala a na nekim spuštala. Iznad gornjih kuća, poprijeko, od juga prema sjeveru te udoline, rasla je hrastova šuma zvana Pavlaka. Veliki hrastovi su neko vrijeme pridržavali kIizeću zemlju ali 10. travnja i hrastovi su se počeli rušiti, zemlja ih je pokrila i tako nastavila dalje puzati prema kućama. To je javljeno u kotarski ured u Jasku pa je iz Jaske stigao kraljevski kotarski predstojnik g.Mahin s mjernikom Šramom i ustanovili činjenično stanje.

Na dan 12. travnja, bila je Velika srijeda, pa do 15. travnja, žitelji gornjeg sela počeše bježati iz svojih kuća i stvari odvažati koje kuda po hisima (kletima) i bližnjim selima.
Vrijeme se poslije Uskrsa primirilo, kiša je prestala padati i nastali su lijepi dani. Iseljenici gornjih kuća povratiše se natrag u svoje domove. Ljudi su se primirili. Vlada je poslala vještaka, mjernika Ivančića, da istraži okoliš i podnese izvještaj. Gospodin Ivančić je o svemu izvjestio i predložio da se imadu iznad sela duboko iskopati kanali koji će odvesti vode desno i lijevo u potočiće. U tu je svrhu vlada dodijelila 7000 kruna. No prije nego su kanali napravljeni dogodi se katastrofa.

Na dan 10. lipnja 1911. opet počme padati silna kiša, dan i noć. Tlo počinje ponovno pucati i puzati sve jače i to kroz cijelo selo. Na dan 14. lipnja u noći počeše drvene zgrade škripati, a zidanice pucati i nagibati se. Na dan 15. lipnja, na sam blagdan Tijelova počeše se zidane zgrade rušiti, a drvene još jače nagibati. O podne ograne sunce. Ljudi zdvojni, žene i djeca plaču i nariču i bježe kao bez glave amo i tamo. Svi tjeraju životinje, odvažaju pokućstvo, odjeću, živež - sve pobiru, nose i bježe na sve strane, samo da si spase što se spasiti dade. Župnik Kućas o tome piše: "Zemlja puzi sve jače i jače, zgrade se ruše sve više i više, a jauk i plač sve veći i veći; tužna slika, srce ti puca od boli, gledjući bijedu, nesreću i zdvojnost tog naroda".

Oblasti su pritekle svom energijom u pomoć tim bijednicima. Oružnici su iz svih sela tjerali milom i silom ljude s kolima, da razruše dokraja kuće i da svu građu odvezu na sigurna mjesta. Kroz tri puna dana bilo je zaposleno stotine ljudi i kola. Za tri dana nesta svih kuća, a drvena je građa odvezena uz put do crkve i prema Repišću. I sela Popovdol nestade. Ostaše samo razvaline zidanih zgrada u zrak strčati dimnjaci drvenih zgrada i pokoji mačak sjedeti na razvalinama i neznavši kuda odoše njegovi gospodari. Stanovnici sela Popovdol, njih180, razbježaše se na sve strane. Ostade samo na južnom obronku udoline, župni dvor, s gospodarskim zgradama i kapela svetog Matije; a na sjevernom obronku udoline kuća i gospodarske zgrade braće pl. Kelečić, kbr. 8. Ovim zgradama nije prijetila nikakva opasnost jer su bile smještene na lijevu i desnu stranu jednog i drugog potočića. Župnik piše da je narod bio neizmjerno potišten, zdvojan, ali strpljiv; nisi čuo ni psovke ni kletve, samo uzdahe i izražaje boli i tuge. Muškarci, žene i djeca; bijedni, gladni i zamazani, grčevitom žurbom iznašahu svoju sirotinju na sigurna mjesta. Župni dvor i gospodarske zgrade bile su ispunjene robom tih bijednika. Isto tako crkveni his (klet) i ostali hisovi u blizini bili su puni. Starije blago bilo je privezano pod drvećem, a telići su bečali po hisu i župnoj štali. U crkvenjaku se nastanilo šest obitelji. Kroz čitava tri dana ovi ljudi tako rekoć nisu ništa jeli, već kao mravi marljivo radili i spašavali svoju sirotinju. Niti od ljudi, niti od životinja nije nitko nastradao, niti teško ozlijeđen bio. Tako u tri dana ostadoše bez kuća i kućišta. Ali kuda i kamo sada? Gdje da si sagrade kuće? A i čime da ih sagrade? Sirotinja nema ni kruha, a kamo li novac za gradnju. Prvu pomoć, da si kruha nabave, pružila im je Hrvatska seljačka zadruga kod Blažene Djevice Marije pod Okićem sa 260 kruna.

Na dan 17. lipnja dolazi samoborski župnik Franjo Forko, dekan okićkog kotara, da pregleda svoje škole. Vlastitim je očima vidio bijedu i jad ovog naroda, te je kao županijski skupštinar 19. lipnja na skupštini tužnim riječima ocrtao tu bijedu i nevolju i pozvao županijsku oblast da smjesta pritekne u pomoć.

Dana 22. lipnja došlo je prvo povjerenstvo zagrebačke županije. Ovo povjerenstvo zapisnički ustanovi katastrofu, zamoli hrvatsku zemaljsku vladu za potporu i zaduži domaćeg župnika Roka Kučasa, načelnika Šolića i Juru Valečića za sabiranje milodara i pronalaženje gradilišta. Određuju za gradilišta nadarbinsku oranicu od 4 jutra zvanu "Plac",jer se na njoj održavao godišnji - "kljukovski sajam" u ponedjeljak iza Imena Marijina, kao i oranice Koludera doljnih. Tu će biti smještene sve kuće kao i nova škola koja se ima odmah sagraditi, jer su djeca do tad išla u školu koja je bila u sobi kuće zvonara Laftera.
Dana 2. kolovoza postavljen je prvi temeljni kamen na kući Jure Tandarića, a 1. studenog bile su sve dvadeset i tri kuće pod krovom. Srećom bijaše lijepa jesen, da se moglo dugo raditi, pa su radnje tako uspjele da su na Božić već svi stanovnici stanovali u svojim novim zgradama, koje još nisu bile posve uređene, ali za stanovanje sposobne. Skoro svi su sagradili štale i gospodarske zgrade od materijala koji su spasili. Ljudi su marljivo radili i mnogo muke i truda podnijeli - ali su na sve pozaboravili, kad su vidjeli da su dobili kud i kamo ljepše kuće nago što su prije imali. Zidane od temelja kamenom a dalje ciglom, krov crijepom pokriven, a u kuhinji zidani štednjak.
U idućoj 1912. godini nastavljeno je dovršavanje kuća koliko je za to bilo novaca. Dosta su toga izveli žitelji sami o svom trošku. U proljeće razdijelio je predstojnik 250 komada sadnica - stabala oraha, krušaka i jabuka besplatno žiteljima da ih posade na svojoj okućnici. Ujesen je kroz selo uređen i put.
Ovo novo selo dobilo je ime "Okićka Sveta Marija". Godine 1947. promijenjeno mu je ime i danas se zove "Novo selo Okićko".

U narodu je ostalo vjerovanje da je nestanak sela Popovdol svojevrsna Božja kazna, jer je kip Majke Božje Okićke ukraden iz svog mjesta u jednoj od zidina Okića. (Vidi galeriju!)To se još može čuti od starijih žitelja okolnih sela, poglavito u Klakama, na čijem se području Okić i nalazi.
Za to nema nikakvih znanstvenih dokaza i mnogi to danas shvaćaju kao šalu, ali ostaje misterij kako to da su ostala samo crkvena zdanja, župni dvor i kapela svetog Matije!? Čudni su putevi Gospodnji.