MENU
Advertisements


Pričati o Okiću, a ne spomenuti Dragojlu Jarnević bilo bi neodgovorno i u najmanju ruku nepošteno, jer ona je bila prva žena koja se popela na Okić sa južne, strmije, strane. I u današnjim okvirima to je velik pothvat jer u to vrijeme nije bilo alpinističke opreme, a ona se popela po strmim i oštim stijenama bosa!!! To mjesto je danas označeno kao "Dragojlina staza" i poznata je mnogim alpinistima, slobodnim penjačima, planinarima i ostalim posjetiocima Okića.
Ilirska književnica Dragojla Jarnević, (Karlovac 1812-1875) koja je sve do 1839. pisala samo na njemačkom, pod utjecajem Ivana Trnskog i drugih Gajevih suradnika, počela je svoju bogatu literarnu djelatnost na hrvatskom jeziku potpisujući se kao "Ilirkinja iz Karlovca". Ostavila je iza sebe bogati Dnevnik na više od tisuću stranica što ga je 1958. objavio S. Dvoržak pod nazivom "Život jedne žene". Iz njega preuzimam odlomak koji govori o proštenju pod Okićem, a odmah zatim i dodatni opis njena uspona na okićku gradinu.

"...Sinoć se kasno u noći vrati ispod Okića, gdje je obično svake godine na tak zvanu Kljukovsku nedjelju proštenje kod ondašnje Majke Božje, a dan iza toga pak veliki sajam. Množina svijeta bijaše ondje sabrana, i ja se ne mogoh nagledati dosta kojekakvih raznolikosti na onom prostoru. 10. uveče dospjeh kod moga odlaska u jednu krčmu na noćni stan, gdje veoma dobro probavih veći dio noći među prostim ladanjskim pukom, koji se bijaše ondje sabrao i rasporedio po sjenicima i sušama na sijenu. Vesela, kao što bijah raspoložena, mnogo sam se bavila sa snahama i seljacima, s njima igrala, skakala i pjevala; od svih se pustila grliti, obujimati, cjelivati i dati se od njih nazivati:
"0 draga naša gospa, kak su oni šaljivi i dobri, kak se oni lijepo s nami igraju, i kak nisu čisto ništa gizdavi!"
Nikada ni jednog od njih nisam vidjela, i odmah sam u prvom času zarobila srca sviju. Oni su znali da imaju među sobom nešto od tako nazvanih razboritijih glava, i njima se dalo na milo, da se varošani ne ustežu s njima u tako prosti krug stupiti. Srdačno, ali ipak ne udarajući preko međa shodnosti, zabavljahu se mladići sa mnom, i morah k ustima prinesti mnogi peharčić,da bi s njima pila zdravicu..."

Dragojla Jarnević je tada bila u 31. godini života. Njezino iskreno pripovijedanje svjedoči io divnom okićkom-plješivičko-samoborskom puku koji je uvijek znao ponuditi ljubav i gostoprimstvo svakome tko ih je poštovao, a što je ostalo i do naših vremena! S. Dvoržak zato s pravom komentira taj odlomak iz njena dnevnika kad pridodaje:
"Ove epizode, završene smionim usponom na samu razvalinu, pokazuju Dragojlinu demokratičnost i smionost, kojom se nije mogao pohvaliti svaki muškarac onoga vremena..."

Uostalom, o kakvom se to usponu i o kojoj razvalini radi, koju Dvoržak spominje, a ne navodi u svojoj knjizi o Dragojli Jarnević? Krenula je iz Karlovca 10. rujna 1843. godine znajući da je mjesto Okić udaljeno pet sati vožnje (u to vrijeme) i da je tamo "na velikom verhu jedne nepristupne klisure stara razvalina". Jamačno je Okić mnogo puta iz Karlovca i ugledala, a u predindustrijsko doba to nije bila rijetka pojava. Na razvalinu bi "rado prispjeti, ako gdje društvo shodno nađem s kime bi se gori popeti mogla".

Njen je uspon u vezi sa starim vjerskim i narodnim običajem u okićkom kraju, proštenjem na Malu Gospu ili u nedjelju nakon blagdana, zvanom Kljuka ili Ključko proštenje, odnosno kako Dragojla kaže, Kljukovska nedjelja. Možemo prosuditi da je hodala šumskim kolnikom koji iz Popova Dola vijuga do pod Okić s južne strane. Sa svojim je pratiteljem najprije ugledala južno stijenje Okića koje je na njemu najviše i, uz zapadni greben između današnje planinarske kuće i gradine, najslikovitije. Po jednom rebru južne stijene izveden je 1980. godine osigurani penjački put.

Staze do gradine nisu tražili jer ih nije ni bilo, a i ruševine su bile onakve kakvima ih je oblikovao zub vremena nakon konačnog napuštanja tvrdog grada prije 1619. godine. Po svemu sudeći, Dragojla je sa podnožja južne okićke strmine, od kamenitog korita potoka Okićnice, krenula s velikim zanosom i odlučnošću ravno u vis, vjerojatno između srednjeg i istočnog stjenovitog rebra na toj južnoj strani. Do zidina su se penjali u donjem dijelu kroz obrasli kamenjar, a u gornjem između stijena (procjep između dviju stijena svladali su pomoću oborenog debla) i preko kamenjara zasutog kamenjem sa zida.
Bio je to čist planinarski doživljaj, zadovoljstvo iskušavanja nekih osobina osobnosti u borbi s poteškoćama koje stvara priroda, a zatim nagrada - uspješan uspon i užitak u širokom razgledu. K tome i zadovoljstvo u drugarskom, u ono vrijeme nekonvencionalnom, odnosu muškarca i žene.

Nastavak pričanja pronašao sam nešto kasnije u knjižici o hrvatskoj književnici, koju je poštovani Stanko Dvoržak tiskao 1975. u Karlovcu. Naime, Dragojla Jarnević bila je strastven ljubitelj prirode; domovina joj je bila vječita ljubav, pa se trudila da je upozna koliko god može. Posebno je bila naklonjena japetičko- plešivičkom gorju, pa je u planinarskoj literaturi poznata i kao planinarka, koja opisuje i svoj alpinistički podvig, to jest "plazenje" uza kamene, nepristupačne stijene strmog Okića! Evo kako opisuje svoj pohod na Okić izvršen 11. rujna 1843. godine.

"Nu sada nadjosmo opet zaprijku! Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibeljom skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, verh dospjeti, čini me svu pogibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zadevenu, pustih s kao mačka gori plaziti; sada deržeći se za onua bujeće korenje, sada za sverših od dubovah i opet za klisure. Moj drug (Dragojlin suputnik ili vodić), videći me ovako plaziti, udivljeno stane i reče:
"Gospodično! Tako mi boga i moga poštenja! Ja vam se moram diviti. Ja sam bio soldat i mnogi sam već vratolomni put činio nu na ovakvom ne bijah još nikada i sada me ne bi nitko ovuda spravio da ni vas, ali od vas se ipak sramotiti nedam, i ako vi stermoglavite, oću i ja radosno poginuti, osvjedočujući se koliko serca i odlučnost u vas imade. Te med jezero se neće jedna djevojka niti žena naći koja bi ovuda ovako pogibeljno plazila, ma koliko će se i muževah naći koji nebi podnipošto ovuda svoje glave na igru metali."
"Nu, (piše dalje Dragojla Jarnević) meni se ta šala svidjaše i srietno doplazismo i dovukosmo se na verh. Ali za muku plazenja bijah dostačno kroz... izgled u okolicu i daleko prieko Zagorja do štajerskih briegovah, prieko Karlovca, Zagreba doli u Slavoniju, naplatjena..."